-Autor: Zlatko Minić
Aleksandar Vučić je sve beskrupulozniji u odabiru sredstava za razbijanje države i njenih institucija i uspostavljanje samoga sebe kao najvišeg i jedinog organa vlasti. U rijalitiju ,,Vučić” za epizodu ,,Kosovo” izabran je posebno morbidan zaplet – političko ubistvo Olivera Ivanovića (preimenovano bez ikakvog osnova u terorizam). Vidjeli smo šokirane građane koje Vučić ohrabruje, nakon što uz aplauz polaže vijenac na mjesto egzekucije. Budući da dio publike pamti da je taj Ivanović bio neki sumnjiv karakter, ,,izdajnik koji je razbijao jedinstvo srpskog naroda na Kosovu”, drama je pojačana zloupotrebom potresnih ličnih sudbina, kroz višečasovni razgovor s građanima Lapljeg Sela.
I čemu je sve to služilo? I zbog čega je dio Srbije zgrožen? Ima li mjesta prigovorima kada se za operaciju bolesnog djeteta obezbijedi 150.000 eura? Ili da ljekari tri puta nedjeljno dolaze u seoske ambulante? Naravno da ne. Ali da li je dozvoljeno pitanje ko to treba da obezbijedi? I ko je odgovoran ako postoji novac da se spasi život djeteta, ali on nije bio dostupan roditeljima malog Vasilija? Ko je odgovoran za to što ljekari nisu dolazili u ambulante, a potrebni su bolesnim ljudima? I ko je odgovoran ako je neko na predsjednikov mig, zarad njegove promocije, mimo svake procedure izdvojio novac tako da će zbog rješenja jedne porodične drame neko drugo dijete duže čekati na pomoć? Da li je moguće da se u Lapljem Selu, kao onomad u Nišu i Beogradu, sve rješava čarobnim štapićem, odnosno ,,crvenom direktnom linijom s Vladom Srbije i ministrima, koji su Vučića obavijestili da će neki od problema biti riješen”? Ko je odgovoran za to što je predsjednik u direktnom prenosu morao da povezuje ljude u nevolji i donatore voljne na pomognu? Šta su dosad radili ministri iz Beograda, Kancelarija za Kosovo i Metohiju, a ranije i Ministarstvo za KiM?
Hoće li u nadležnim institucijama neko odgovarati, jer nije radio svoj posao? Ili će svi nastaviti da čine isto što i dosad u vezi sa Kosovom – da zapošljavaju partijske saborce, stigmatizuju političke protivnike i podižu tenzije, kako bi faktor stabilnosti na Balkanu imao šta da smiruje. Naravno, odnosi na sjeveru Kosova i aktivnosti države Srbije koja je tamo prividno prisutna mnogo su složeniji od mehanizma koji se nazire na površini. U pitanju je splet prijetnji, ucjena, obezbjeđivanja mjesečnih naknada ili posla za vjerne birače koji onda omogućuju političku moć i kontrolu nad tokovima novca i robe, preko podizvođača iz kriminogenih struktura. Ti odnosi prevazilaze okvir ovog osvrta na poslednji primjer promotivnog inženjeringa iz Beograda. I šta je bila suština tog beščasnog rijalitija? Do kasno u subotu, a potom i u nedjelju, napadnut vijestima, prenosima, specijalnim emisijama, neprekinutim kajronom (iako nikakve bitne vijesti nije bilo), a neometan informacijama poput one da je omnipotentnom predsjedniku Srbije dozvolu za posjetu izdala vlada Kosova – prosječan birač u Srbiji je primio poruku koja mu je bila namijenjena. Bio je to klimaks sage iz Beograda i Niša – o Vučiću koji sve može da riješi.
Kritički nastrojeni građani vidjeli su bahatog autokratu koji razbija pravnu državu. Kao premijer je bilježio i sam rješavao, kao predsjednik je u igrokaz unio novu scenu sa ,,crvenom linijom” – on pucne prstima, a nevidljivi mehanizmi, koji su nekada predstavljali institucije države, izvještavaju da je ,,riješeno”. Režimski mediji, pa i oni drugi, ponijeti maticom, danima su najavljivali i uveličavali značaj ,,istorijske posjete” Vučića Kosovu i prenosili procjene i ocjene ministara, eksperata i raznoraznog funkcionersko-analitičarskog bašibozuka pripuštenog pred kamere i mikrofone, kako bi se stvorila (ciljana) slika da će se Srbima ,,u pokrajini” ukazati srpska država lično.
Sjeme je posijano kada su ,,rješavani problemi” građana Beograda i Niša. Tada je Vučić još uvijek predstavljao vladu i mogao je da ima neke instrumente za rješavanje problema (mada ne i pravo da ih koristi po svojoj volji). Na kosovskom tlu, plodnom za uzgajanje invanzivnog ideološkog korova, vidjeli smo šta iz tog sjemena niče: Vučić kao država lično. Za pet godina predanog rada on je obesmislio ili do kraja utabao u blato ono što su njegovi prethodnici ojadili: politički dijalog, parlament, medije, opoziciju, tužilaštvo, policiju, vladu, nezavisna tijela (Agencija za borbu protiv korupcije je pala poslednja u tom nizu). Ostala je još SNS, partija-ljuštura koja bez njega ne postoji, svedena na servis za usluge građanima u izbornim kampanjama i ispunjavanje naloga koji stižu preko ,,crvene linije”.
To me podsjeća na priču kolege Saše Novičića, dugogodišnjeg dopisnika iz Kine, kada je prije nekoliko decenija posjetio Sjevernu Koreju. Pri strogo kontrolisanom obilasku primijetio je da nigdje nema prodavnica i pitao je jednog Korejca iz pratnje kako ljudi nabavljaju odjeću i obuću. Sve što nam je potrebno, odgovorio je domaćin, nama obezbjeđuje i dijeli naš vođa Kim Il Sung.
Peščanik.net