- Piše: Mihailo Medenica
Besmisleno je braniti Arno Gujona, jer to bi značilo da je za nešto kriv!
Besmisleno je i praviti od njega heroja jer to bi, pak, značilo da smo, nažalost, toliko pali da na ljudskost gledamo kao na izuzetak vrijedan divljenja!
On je jednostavno Arno Gujon- čovjek koji nije dozvolio da ga život stavi pred dilemu: „da li biti čovjek“, jer u kome se od nas to ne podrazumijeva taj životom tek prekraćuje dane živeći u smislu besmisla.
Arno Gujona preziremo jer umjesto nas čuva srpsku kolijevku i grob!
Arno Gujona volimo jer umjesto nas čuva srpsku kolijevku i grob!
Arno Gujonu nikada nećemo oprostiti što nas podsjeća kakvi bi svi trebalo da budemo, baš kao što ćemo ga dovijeka voljeti jer je njegovo činjenje idealan izgovor za naše nečinjenje…
Ako je Arno Gujon i žrtva, žrtva je samog sebe, jer biti čovjek, danas, krivica je neoprostiva u vremenima neljudi!
Zbog svega toga ništa mi nismo dužni Arno Gujonu, niti on očekuje da ravnamo račune, ali jesmo sebi- dužni smo da ne zaboravimo kao toliko puta dosad da je bilo, i ima ljudi, koji ponositije od nas izgovaraju to sveto ima- SRBIJA!
E, to je zadužbina Arno Gujona i naš vječiti usud da nas vazda valja podsjećati kako je slavno i divno biti Srbin!
To, valjda, ne možemo da mu oprostimo, baš kao što nikako da oprostimo Rusima što ih toliko volimo, jer vazda podsjećaju na to koliko smo danas spremni da ne volimo Srbiju!
A, priče o Srbiji bez Kosova i Metohije- nema! Ne postoji! Ne može postojati, jer šta je priča bez predgovora i pogovora, a oboje su nam na toj zavjetnoj svetinji!
Zna to Arno, znaju to i Rusi, samo se mi (razumijemo se da ne mislim na sve nas) trudimo da znamo što manje pa od ljudi pravimo izuzetke.
Što Gujon čini u „miru“ Rusi su činili u ratu, ali valjda je zgodnije ne govoriti o tome, ne pisati, ne pominjati, pa će svetinja biti manja ako se zaboravi da su za nju stradali „tuđini“ jednako kao da brane prag doma svog!
Da se razumijemo, najprije sam i ponajviše srbofil, ali vjerujem da čiste ljubavi prema Srbiji bez ljubavi prema Rusiji i prema Gujonu, svim Gujonima kroz našu istoriju- nema!
Zbog toga nismo nikome od njih dužni ništa, ali jesmo sebi, ponavljam, jer to što su činili i čine obavezuje nas da ne zaboravimo zbog čega su to radili- zato što je divno i slavno biti Srbin!
Oni to znaju- mi smo zaboravili!
Oni znaju da bez Kosova i Metohije možemo preživjeti, ali ne i živjeti!
Oni znaju da postelja bez kolijevke i groba ne znači ništa! Tek je pusti bivak na vjetrometini, nigdje…
Oni znaju ono što nam ne daju da znamo- nisu drugi veliki zato što su postradali za Srbiju, već smo mi mali što je potrebno objašnjavati nam zbog čega su oni postradali!
Divno je i slavno biti Srbin, ali nema Srbina bez Kosova i Metohije!
Zbog toga ovo nije slovo u slavu Gujona i braće Rusa, već u pomen nama!
Oni nisu zastali pred dilemom: da li biti čovjek, a mi smo, strahujem, zarobljeni u onoj: „šta dobijam i koliko gubim time ako budem čovjek?!“
Zbog svega toga se i divimo Gujonu i braći Rusima!
Viknuli su ono što se više ne može ni šapnuti- divno je i slavno biti Srbin, a biti Srbin znači biti zaklet u kolijevku i grob!
Nisu oni postradali (svako na svoj način) da bismo ih slavili kao heroje, već da bi nas prenuli i podsjetili- Srbi su narod heroja, ne dozvolimo da nas istorija upamti kroz stradije „tuđina“ (nikada oni to neće biti u Srbiji)!
Slava im i milost Božja dovijeka!
Bože, smiluj se i dozovi nas pameti da volimo Srbiju barem jednako koliko je oni vole!