-Autor: Zoran Šaponjić

Noge su mi se juče odsjekle na groblju Semizovac blizu Vogošće. Isti bol, isti strah, ista muka koju sam osjetio i prošle i pretprošle godine na razrušenom srpskom groblju u južnom, albanskom dijelu Kosovske Mitrovice. I isto pitanje – koliki li su naši grijesi kad smo kao generacija osuđeni da gledamo ovo što gledamo – kako nam ni mrtvi nemaju mira ni spokoja, nego im po Mitrovici paščad otvaraju grobove i razvlače kosti, a kraj Vogošće macolama lupaju spomenike i obaraju krstove?
Koliki li su grijesi naši kad nas ni ovo nije mimoišlo? I što baš nama, našoj generaciji, pripade da ovo zlo gledamo i doživimo?
I kolika je mržnja onih koji dignu ruke na kosti i spomen-ploče, onih koje nijesu ni poznavali, koji im ništa ni u životu ni u smrti nijesu učinili? Kakvo li je to srce onoga koje digne ruku na krst ispod koga počiva tek rab božiji? Neki mučenik koji je jedva preživio ono malo zemaljskog životića, mučio se i stradao, sklapao kraj sa krajem, sanjao malo boljeg života pa ga nije dosanjao, pa se tiho prestavio, željan mira barem na onom svijetu kad ga već na ovom nije imao? A onda došli pa mu i to mira na onom svijetu oteli. Ni to mu nisu dali.
Gdje je tu mrva ljudskosti? Imaju li svog boga oni koji su po Mitrovici pootvarali grobove, iz njih povadili kosti i pobacali paščadima da ih razvlače po ledini okolo? Je li se njima prevrtala drob i šta im je njihov bog rekao dok su to radili?
Povraćao sam onomad u tišku iza groblja u južnoj Mitrovici gledajući jednog nesrećnog oca kako je došao sinu na grob, da mu zapali svijeću za vječni mir i spokoj, a našao prazan otvoreni grob i kosti razbacane okolo. Juče kraj Vogošće opet ista tuga. Stisla me neka muka u plućima pa sam jedva disao.
Što baš nama, ovoj generaciji, da se ovo desi?
Jeste, do sada su nas, a ne želim ovde nimalo patetičan da budem, i nabijali na kolje, i klali, i palili, i silovali, i vješali, i strijeljali, i gušili, davili, jeste, nismo ni mi uvijek bili anđeli, ali, koliko znam, koliko sam učio i čitao, mrtve nam nisu dirali. Jesu razbijali krstove, ali nisu prekopavali grobove, nisu vadili kosti… Ili je to bilo pa nas o tome nisu učili da nam ne kvare ideale.
Šta je sledeće, šta dolazi posle ovog?
Šta će onima koji ovo rade reći njihov bog kad izađu pred njega? Šta im danas kažu oni koji bi trebalo da brinu o dušama njihovim?
Ne silazi mi s uma onaj otvoreni grob na groblju u južnoj Mitrovici i paščad kako se keze na razbacane kosti mučenika.
Koliki li su grijesi moji, Gospode Bože moj, kad i to doživjeh da vidim? Ono što moji đedovi i prađedovi nisu gledali, a meni pripalo. I koliko je li je suza potrebno isplakati da se slika onog groba u Mitrovici i onog kraj Vogošće zaboravi?
Tebi se, Bože, obraćam jer ljudima više ne vrijedi. Šta reći onome ko otvori tuđi grob i razbaca kosti da ih paščad razvlače? Razumije li on riječ, razumije li molbu, razumije li božji gnjev i božju ljubav, razumije li bol onoga kome su očeve kosti oskrnavili? Ne znam. Ti znaš jer je tvoja i prva i poslednja.
Ja znam da me od juče, od onih slika na groblju kraj Vogošće, opet iznova i jače boli duša. I ne znam šta da učinimo mi danas da naša djeca i naši unuci sjutra ponovo ne gledaju ovakve slike.
Koliko je ljudsko zlo? Gdje mu je kraj? Šta ono sve može smisliti? Ima li mržnji kraja? Kako voljeti sebe i drugome otvarati grobove?
Kako mi svoje grijehe da okajemo?
Bio sam prošle godine i na albanskom groblju u sjevernom, srpskom dijelu Kosovske Mitrovice. Tamo nijedan albanski spomenik nije dirnut. Tamo Albanci počivaju u miru. I, bio sam ponosan.
I neka. Opet mislim da je bolje biti onaj kome otvaraju grobove i kosti razbacuju paščadima, nego onaj koji tuđe grobove otvara i kosti baca paščadima. Zato što vjerujem u višu pravdu i višu istinu i višu silu.
A kome drugom da vjerujem – ljudima? Zlu koje malo-malo pa razjapi čeljusti?

www.iskra.co