- Autor: Vladimir Gligorov
Geršenkron, koji je najviše poznat po teoriji o privrednoj zaostalosti i o nosiocima njenog prevazilaženja, branio je upotrebu hipotetičkih sudova u istorijskim istraživanjima na sledeći način: „Kao što je Kurne jednom rekao, funkcija predskazanja nije predviđanje budućnosti, već osvjetljavanje sadašnjosti. Uvažavanje ove činjenice stoji iza svakog „šta bi bilo kad bi bilo“ pristupa istoriji. Svjesno ili ne, to je osnova svake rasprave o počinjenim „greškama“ i zato naročito relevantna u slučajevima „namjernih zabluda“ koje smo skloni da dovodimo u vezu sa neuspjesima“ (A. Geršekorn ,,Propali ekonomski poduhvat: četiri predavanja o austrijskoj istoriji'', str. 4).
On tu upućuje na Kurnoova „Sjećanja“ gdje je on napisao:
„Svi znamo koliko je opasno i čak smiješno miješati se u posao proroka, ali nagađanja o budućnosti koja bi kao proročanstva bila smiješna, nisu takva kada ih koristimo kao način izražavanja trenutnog stanja naših ideja. Nagađanja o budućnosti su u tom smislu kao sudovi o prošlosti: podložni ispravkama vremena. Zato naši sudovi o prošlosti, baš kao i naša nagađanja o budućnosti, nemaju apsolutnu vrijednost: i jedni i drugi su prolazne pojave, stalno promjenjiv sistem ideja koji treba uvažavati, jer nam pomaže da razumijemo vrijeme u kome živimo“ (A. Kurno, ,,Sjećanja'', 1913, str. 251).
Kako bismo, dakle, mogli da kažemo da je Oktobarska revolucija ili bar Staljinova kolektivizacija bila pogrešna politika razvoja, političkog i ekonomskog? Kako bismo mogli, opštije rečeno, da ocijenimo ili vrednujemo neku razvojnu strategiju ili politiku? Primjera radi, Serž Halimi u napisu u reviji ,,Le Monde diplomatique'' industrijalizaciju, emancipaciju žena, socijalno i penzijsko osiguranje i zdravstvenu zaštitu ubraja među uspjehe Oktobarske revolucije i Sovjetskog saveza, i uopšte ih vidi kao sredstva emancipacije, pa i prosvjetiteljstva, bar kada je riječ o uticaju na zemlje i narode koji su se oslobađali od kolonijalizma i potlačenosti svake vrste. Iste se vrijednosti i uspjesi ističu i kada se ocjenjuju jugoslovenski socijalizam i uloga komunista.
Poređenje na kojem se zasniva ova istorijska ocjena je ono sa prethodnim stanjem, dakle prije Okrobarske revolucije ili prije dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji. To, međutim, ne kazuje mnogo i zapravo ne povećava naše poznavanje istorije. Implicitno, sve tvrdnje o uspjesima o kojima imamo istorijsko saznanje, to jest znamo šta se desilo, pretpostavljaju da bi inače zemlje o kojima je riječ ostale nerazvijene, ili da u svakom slučaju ne bi bile u toj mjeri uspješne u kojoj su bile poslije Oktobarske revolucije ili poslije stvaranja socijalističke Jugoslavije. To, naravno, ne možemo znati istorijskim poređenjem, jer nema istorije alternativnog razvoja Sovjetskog saveza i Jugoslavije, ili uostalom bilo koje druge zemlje na osnovnu samih istorijskih podataka. Mi na osnovu podataka iz prošlosti zapravo ne znamo mnogo više od onoga što je sadržano u tim podacima. U tom smislu, u istoriji je gotovo neizbježan pozitivizam.
Drukčije stoji stvar sa predviđanjima ili očekivanjima. Razlika je u tome što su očekivanja zasnovana ne samo na podacima već i na pravilnostima, na kvalitativnom ili čak kvantitativnom modelu o tome kako se, recimo, donose političke ili bilo koje druge odluke ili, opet, kako se ponašaju društva i privrede. Tako da u svakom datom času znamo koliko je vjerovatno da će doći do nekog ishoda ako delamo na jedan ili drugi način. Na osnovu toga možemo da ocijenimo da bi, recimo, raspad Jugoslavije vjerovatno veoma skupo koštao, dok bi, opet, demokratizacija u odnosu na raspad imala pozitivan ishod po sve i svakoga pojedinačno, što ne znači i u istoj mjeri. Isto se moglo reći za Oktobarsku revoluciju, recimo, u februaru ili aprilu 1917.
Na osnovu ovog poslednjeg, Geršenkron je, kao i Kurno, smatrao da možemo da se vratimo unazad i razmotrimo alternative pred kojima se nalazio Bem-Baverk, austrijski ministar finansija s kraja 19. i početka 20. vijeka i ocijenimo koja od njih bi dala bolje očekivane rezultate, i onda možemo da sudimo o uspješnosti ili neuspješnosti istorijski izabranog puta. Da bismo to mogli, potrebna nam je odgovarajuća teorija na osnovu koje bismo mogli da odredimo ciljeve, vrednujemo sredstva i pripišemo vjerovatnoće mogućim ishodima. To sve možemo da znamo u svakom datom trenutku, što znači da možemo da znamo čemu koji izbor vodi i da onda ne bilježimo samo istorijske događaje, već i da ocijenimo koliko je učinjeni izbor bio valjan ili nije, za same donosioce odluka i za sve duge.
Tako da možemo da znamo, prije svega u realnom vremenu a onda i retrospektivno, šta se od današnjih i budućih odluka može očekivati i koja od njih je bolja. Recimo, možemo argumentovati da je liberalna Rusija bila bolji izbor od revolucionarne i da je demokratizacija Jugoslavije bila bolji izbor od raspada. Tako da mi više znamo o budućnosti nego što znamo o prošlosti.Peščanik.net