-Piše: Milan Mišić
Američki predsjednik je u petak napustio Vašington, započevši devetodnevnu turneju tokom koje će posjetiti pet zemalja Azije, izmakavši se, bar za to vrijeme, od domaće političke scene na kojoj mu stvari ne idu u prilog. Prošla nedjelja je, naime, počela prilično dramatično: specijalni istražitelj Departmenta pravde Robert Miler (inače bivši direktor FBI) objavio je prve optužnice u okviru istrage koja mu je povjerena sa zadatkom da utvrdi ”sve veze ili koordinaciju između vlade Rusije i pojedinaca angažovanih u izbornoj kampanji predsjednika Donalda Trampa i sve drugo što može da proistekne iz te istrage”.
Optužena su tri Trampova čovjeka: Pol Manafort, šef kampanje od juna do avgusta 2016., njegov bliski saradnik u toj ulozi Robert Gejts, kao i nižerangirani spoljnopolitički savjetnik kandidata Trampa, Džordž Papadopulos.
Prva dvojica su se dobrovoljno predala FBI, da bi posle inicijalnog saslušanja bili pušteni da se brane iz kućnog pritvora. Optužnica protiv njih seže čak u sredinu prošle decenije i sadrži 12 tačaka, za koje je, budu li na suđenju prihvaćene, zaprijećena kazna višegodišnji zatvor. Riječ je, naime, o ozbiljnim krivičnim djelima pranja para (pominje se svota od oko 75 miliona dolara), skrivanja računa u stranim bankama od poreskih organa, neprijavljenog lobiranja za strane zemlje i laganja o tome federalnim agentima.
Veza ovoga sa Trampom je zasad samo politička: budući predsjednik je dakle angažovao ljude koji su blisko sarađivali sa neprijateljskom silom (Rusijom) što je, kako se sugeriše, on morao da zna, ali je tu činjenicu ignorisao. Manafort i Gejts su se izjasnili da nisu krivi (”slučaj protiv mene je preuveličan, dokazi nisu jaki” izjavio je Manafort), dok se treći akter, Papadopulos, nagodio da bude svjedok saradnik, da u zamjenu za kooperativnost dobije manju kaznu.
On je priznao da je na jednom sastanku izbornog štaba iznio detalje svog kontakta iz aprila 2016. sa jednim profesorom iz Londona, navodno sa bliskim vezama sa Rusijom, koji mu je ponudio ”prljavštinu” o Hilari Klinton i sugerisao da se to upotrijebi u kampanji. Riječ je bila ”o hiljadama imejlova” sa servera rukovodstva Demokratske partije, za koje je tek kasnije – u zajedničkom izvještaju svih američkih obavještajnih službi - otkriveno da su ih ukrali ruski državni hakeri i dostavili organizaciji za publikovanje tajni Vikiliks.
Šta sve ovo praktično znači? I mnogo i malo, zavisno iz kog ugla se gleda. Prije svega, očigledno je da Robert Miler sa svojim timom povjereni posao obavlja pedantno i sistematski, slijedeći svaki trag, bez obzira na to gdje sve može da ga odvede. Već podignute optužnice za federalna krivična djela pritom su sredstvo da se stigne do drugih aktera.
Manafort i Gejts bi, kako smatraju američki analitičari, suočeni sa dugim vremenskim kaznama (Manafort ima 68 godina), mogli, da kao i Papadopulos, pristanu na saradnju, pogotovo ako ih ubijede da glavni meta nije Tramp, već rusko miješanje u američki izborni sistem. Tramp bi u tom procesu mogao da bude samo kolateralna šteta, ali sa istim posledicama: ako konačni nalazi (koji se očekuju krajem iduće godine) utvrde njegov dosluh sa Rusijom i njen doprinos izbornom ishodu, bili bi istinska prijetnja njegovom opstanku u Bijeloj kući.
Koliko je to vjerovatno? Opet i mnogo i malo: sa jedne strane je upadljiva i još neobjašnjena Trampova nezainteresovanost za moguće miješanje Moskve u izuzetno osjetljive unutrašnje stvari njegove zemlje, a sa druge su spekulacije svih vrsta, uključujući tu i kontroverzni dosije koji je sačinio bivši britanski obavještajac Kristofer Stil koji ukazuje na višegodišnje napore Rusije da se približi Trampu i omogući mu da u predsjedničkoj trci porazi Hilari Klinton.
Prvi Milerovi potezi su nesumnjivo opkoljavanje Trampa, sa velikom vjerovatnoćom da sledeće domine koje mogu da padnu budu ličnosti još aktivne u predsjednikovom okruženju: njegov zet Džared Kušner (pa i sin Donald Tramp mlađi), glavni tužilac Džef Sešn i drugi.
U prilog ovom scenariju ide i činjenica da Robert Miler koristi ”zamku za Al Kaponea” – taktiku kojom je 1931. uhvaćen ozloglašeni šef čikaške mafije – da se preko manje važnih krivičnih djela, poput neplaćanja poreza, stigne do onih mnogo krupnijih, kao i da se do ”velikih riba” stigne uz pomoć malih.
Preovlađujuće je, međutim, uvjerenje da će Trampova sudbina zavisiti više od politike nego od Milerovog izvještaja: republikanci koji su većina u oba kongresna doma uglavnom nisu komentarisali podignute optužnice, a procjena je i da je malo vjerovatno da bi bilo dovoljno glasova za pokretanje Trampovog opoziva.
Uprkos tome što je sasvim sigurno da Robert Miler u ovom momentu zna mnogo više od onoga što je iznio – i što je po svoj prilici ovo samo početak Trampovih nevolja sa ”ruskim problemom” - na javnoj sceni je još mnogo više dima nego vatre.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)