-Piše: Milka Šćepanović
Postavlja se pitanje koliko su osobe sa invaliditetom zaista prisutne u javnosti i koliko se njihovo mišljenje uvažava u uklanjanju određenih ograničenja kako bi se lokalna zajednica i društvo prilagodili svakoj osobi bez obzira na njene intelektualne ili fizičke sposobnosti?!
Činjenica je da se o osobama sa invaliditetom danas mnogo više piše i govori, ali pitanje je da li je to – to? Naime, mediji najčešće osobe sa invaliditetom koriste da izazovu saosjećanje ili podignu tiraž, a često i kako bi sebe prikazali kao socijalno osjetljive. Ovakvim odnosom ne samo da štete osobama sa invaliditetom i društvu u cjelini, već stvaraju pogrešnu sliku o populaciji koja je u svim segmentima društva potcijenjena i zanemarena. Nijedna televizija u Crnoj Gori, osim jedne i to javnog servisa, nije imala stalnu emisiju posvećenu problemima osoba sa smetnjama u razvoju, preciznije djeci. Zar nije poniženje za roditelje i djecu, prvenstveno za roditelje koji su iz takvih emisija mogli dosta da saznaju, da se takav projekat ukine i zamijeni projektom od par minuta ili jedne polučasovne emisije? Ipak, govorimo o Javnom servisu, koji bi trebalo da bude servis svih građana Crne Gore, a koji je ovim postupkom ponizio jednu od najugroženijih populacija u sopstvenoj državi. Zar je moguće da niko nije prikazao osobu s invaliditetom kao priliku, kao izazov, kao potencijal? Osobe sa invaliditetom uvijek se predstavljaju kao problem i populacija bez perspektive kojoj treba osigurati nekakvu socijalu kako bi mogla da ima život dostojan čovjeka. Naravno, to su pogrešni i iskrivljeni stavovi, jer osobe s posebnim potrebama, svojim talentom daju doprinos razvoju našeg društva, izgradnji novih resursa, novih sadržaja iz kojih će proizaći nove vrijednosti u korist opšteg dobra svih nas koji u posebnost vjerujemo. Onog trenutka kad pojedini mediji u osobama sa invaliditetom prepoznaju priliku i potencijal tada možemo očekivati i njihovu integraciju u sve aspekte društvenog života u Crnoj Gori.
Nažalost, niko se ne bavi istraživanjima tipa koliko bi društvo imalo koristi kada bi osobe sa invaliditetom bile drugačije tretirane u javnosti, kada bi mogle ukazati na potrebu uklanjanja određenih ograničenja koja ih sputavaju u svim aktivnostima. Moram da ukažem da mediji, a jako ih je malo, kada govore o osobama sa invaliditetom govore o njima kao o herojima ili o žrtvama i treba im zahvaliti na njihovoj posvećenosti da se ovoj osjetljivoj grupaciji pomogne da imaju bolji i dostojanstveniji život u svojoj državi. Takvi mediji su heroji zato što su se usudili proživjeti i živjeti, što su se usudili biti aktivni, a žrtve su ako u svojim tekstovima iznesu istinu koja će zaboljeti one koji žele da nam mažu oči - institucije sistema... Koje ne razumiju ili ne žele razumjeti osobe sa invaliditetom i njihovu potrebu za zaposlenjem i životom dostojnim čovjeka. Niko ne traži od osoba sa invaliditetom mišljenje o svakodnevnim malim stvarima, o trenutnoj situaciji u politici, o kulturnim i sportskim događanjima, o aktuelnoj političkoj situaciji, školstvu, o raznim temama koje su od značaja za sredinu u kojoj žive, kao da to nije njihova stvar, kao da se to njih ne tiče. U Crnoj Gori je trenutno u fokusu socijalna integracija osoba sa invaliditetom, pod kojom se uglavnom podrazumijeva život u porodičnoj kući, školovanje, zapošljavanje i sl., dok u zemljama zapadne demokratije osobe sa invaliditetom vode bitku za ljudska prava i demokratiju, ukazujući na potrebu svoje aktivnije uloge u oblikovanju zakonske regulative i na neophodnost stvaranja ambijenta u kom se prepoznaju kao neko ko ima i znanje i sposobnost i talenat da žive od sopstvenog rada i budu ravnopravni na svim poljima bez obzira na psihofizička ograničenja.
Stoga smatram da je domaći zadatak medija da predstave osobu sa invaliditetom javnosti kao svaku drugu osobu, da joj se omogući pravo na javno mišljenje i stavove o aktuelnim temama, djelovanje i sudjelovanje u raznim emisijama kako bi javnost uvidjela da je invalidnost život kao i svaki drugi u kojem se smije i plače, raduje i tuguje, voli i mrzi, raduje i pati, život koji daje i uzima, život koji nijesmo sami birali, već je on izabrao nas, ali život koji nas uvijek čini ponosnim.
Moj apel svim televizijama u Crnoj Gori, pa i štampanim medijima glasi- ne odbacujte različitost već dajte mogućnost da i ,,različiti’’ iznesu svoje mišljenje kako bi ga drugi čuli. Želimo da Javni servis i druge televizije pomognu u realizovanju emisija gdje će pravo glasa imati i oni koji žele da budu ravnopravni članovi društva, a to su osobe sa invaliditetom (OSI).
(Autorka je izvršna direktorica NVO ,,Naše sunce’’)