- Piše: Borivoje Ćetković
Džon Kenet Galbrajt, profesor političke ekonomije na Harvardu, najpoznatiji, najistaknutiji i najuspješniji teoretičar građanske političke ekonomije u drugoj polovini 20. stoljeća, objavio je 1977. godine knjigu ,,Doba neizvjesnosti” istovremeno u Bostonu i Londonu. Po mišljenju kompetentnih kritičara ovo njegovo djelo ,,uspješan je spoj svih aspekata ekonomskog i društvenog razvoja u poslednja dva stoljeća, a to je doba industrijalizacije i industrijskog razvoja zapadnog svijeta”. Izlaz iz sukoba i teškoća buržoaskog društva Galbrajt vidi u stvaranju boljeg i pravednijeg društva koje će biti u korist potlačenih, siromašnih, zapostavljenih, obespravljenih.
„Doba neizvjesnosti” u punom je mahu i danas – način je života moćnih i nejakih, bogatih i siromašnih, srećnika i nesrećnika. Strah od neizvjesnosti je modus življenja. ,,Mirnih” i ,,spokojnih” nema čak ni u najrazvijenijim i najbogatijim zemljama Evrope i svijeta.
Pomenimo Njemačku.
I u ovoj moćnoj državi koja je u proteklih nekoliko decenija na osnovu kapitalističkog ekonomskog modela postala najjača ekonomija Evrope i jedna od najvećih na svijetu, mnogima ne cvjetaju ruže – 52 odsto anketiranih ima uglavnom negativan odnos prema kapitalizmu. Nemali broj istraživanja pokazuje da je među Njemcima dosta rašireno nezadovoljstvo postojećim kapitalističim poretkom. Dakle, nedavni masovni antikapialistički i antiglobalizacijski protesti održani u vrijeme samita G- 20 u Hamburgu ne mogu se pripisati samo krajnje ljevičarskim grupama, već i nezadovoljstvu samih Njemaca. Njihova percepcija kapitalizma je tačna: bogatiji postaju još bogatiji, a sirotinja još siromašnija.
Eksploatacija siromašnih je imanentna biću sistema, njegovo suštinsko svojstvo koje mutatis- mutandis ostaje njegova konstanta. Bogatstvo nekolicine se enormno uvećava, ali je sve brojnija i armija ljudi koji, u sve bogatijoj Njemačkoj, jedva sastavljaju kraj s krajem. Od nekadašnjih dobrobiti koja je Njemcima davala socijalna država iz vremena vladavine Brantove socijaldemokratije gotovo da nije ništa ostalo – mnogi su gurnuti na ivicu siromaštva, bore se za preživljavanje, za opstanak.
Ako je ovakvo stanje u najbogatijoj zemlji Evrope ( ogromne klasne razlike ugrožavaju socijalnu koheziju društva) šta reći o državama – protektoratima zapadnog Balkana, nazvanim ,,region”? Državna rukovodstva (strane ekspoziture) u svim bivšim jugoslovenskim republikama funkcionišu na isti način, vode računa samo o sebi i uskom krugu pojedinaca, njihovih političkih privrženika – odvojene su od naroda i u sukobu su s njim.
Kako se ogroman broj građana u Crnoj Gori (nije više republika) našao u velikim životnim problemima poznato je: u poslednjih 25 godina bez posla ostalo je oko sto hiljada građana. Nakon „privatizacije” ugašeno je 176 preduzeća koja su kupovali ,,vladini strateški partneri”. U strahu žive ljudi od neizvjesnosti koju im donosi svaki novi dan... U strahu žive i oni koji su bili bolje sreće, našli su kakav - takav posao da bi mogli preživjeti. Međutim, mogućnost da s mukom nađeni posao lako mogu izgubiti čini ih nespokojnim i lišava svake sigurnosti koju su nekada u socijalizmu imali. Zlu sudbinu su doživjeli i oni radnici koji imaju posao, ali plate ne primaju mjesecima. O strahu armije penzionera sa mizernim penzijama od kojih ljudski ne mogu da žive i da se liječe, suvišno je govoriti.
A šta reći o mladim ljudima koji završavaju škole i fakultete: posao mogu dobiti samo ako aktivno podržavaju režim i pokažu spremnost da će postati dio vladajuće nomenklature. Partijsko zapošljavanje daje šansu lojalnima, a ne sposobnima koji su u potrazi za poslom primorani da napuste svoje domove (i domovinu) tražeći posao i zasnivajući porodice u tuđem svijetu.
Vladajuće „elite” regiona pravu stvarnost prikrivaju, marginalizuju, međusobnim teriritorijalnim sporovima, izmišljenim državnim udarima, rasprostranjenom rusofobijom koju svjetski centri moći šire ne samo na zapadnom Balkanu, već i širom svijeta. Da bi se izbjegli rasprave o životnim pitanjima građana, o njihovom pukom preživljavanju, koriste se i teritorijalni sporovi između novonastalih država. Hrvatski i bosansko- hercegovački mediji puni su izjava njihovih visokih državnih dostojnika o izgradnji Pelješačkog mosta, a i slovenačko- hrvatski spor u Piranskom zalivu već duže vremena je prisutan u medijskom prostoru ove dvije susjedne zemlje, obje članice EU. Vijesti o navodnom ,,državnom udaru” i planiranju ubistva predsjednika DPS-a podgrijavane sa strane u žiži su javnosti- režim čini sve što je u njegovoj moći da tešku ekonomsku, socijalnu i političku situaciju učini nevidljivom.
Ne samo „gospodarevom” klijent – režimu, već i ostalim „državama” zapadnog Balkana, kao nasušni hljeb potreban je jak antikapitalistički, antiimperijalistički, antiglobalistički pokret, to jest prava, odlučna, ljuta opozicija koja će voditi nepomirljivu borbu protiv apsurdnog, nehumanog kapitalističkog sistema, čiji je jedini cilj da se „akumulira kapital da bi se akumuliralo još više kapitala” (I. Volerstin).