-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Ribareva kći, bijelo čedna, srebrno mila... bješe biser u njegovim očima. Golubica u očevom sr­cu. U svemu jedina. On, grmalj sa čvornovatim ramenima i predugačkim brcima, udovac sa pričom od premalo redova i previše tu­žnih stihova. Mo­re mu nakon supruge postade ljubavnica. I kada bi oluja zavriš­tala na lajavim talasima, hrlio bi ka pu­či­ni... samo da mu obala košulju ne isu­ši, samo da ga zemlja ne upr­ži. Zapravo, za pijesak ga je zadržavala njena draga prilika. Mahala bi... i čekala. I tata bi uvijek došao. Prepunih mreža. Ulov veći i spretniji od svih tamošnjih alasa. Iako mu je barka bila stara i škripava - držala se tvrdoglavo ta brodica sa natpisom "Mo­ja Lidija". Vjerovao je da je zbog nje taličan. Zbog imena? Ću­tljiv i mrgodan, ali nježan div - što umije tako da zagrli, da ti ramena usuče, da ti život životom popuni. Neke tate sačuvaju način kako vole mame. Možda je zbog toga manje siroče bila, grlio je snagom oba roditelja.
Ničega se nije plašila. Niš­ta loše pored njega nije okusila, baš niš­ta nije moglo da zađe neprimijećeno... osim ljubav možda. Ali, desi se da se baš ona uvukla, te ipostavila kako ne treba. Neka zgodna vucibatina... vrzmala se tuda, mjesecima kružila... došao sa galebovima. Uspio na koncu da joj ukrade nevinost u zamjenu za stih i vašarsku dovitljivost... ukrao, pa utekao. Poigrao se, pa je pokvario. Otišao nekud drugo da bude pažljiv.
Trudna ostade. Stezala je stomak. Krila od oca, no nije dugo uspjela. Očekivala je svašt­a. Da bude grđena, odbačena. Zaslužila sam - mislila je. Pa se stidjela. A tata nije rekao niš­ta!, pa čak ni ono "da nije trebala" i da je mogla bi­ti pažljivija. Podigao joj palcem bradu i pogled uspravio. "Nema gledanja dolje. Šta bi ti mati rekla. Vile treba da su gore" - pokaza put neba. Poljubio je u čelo i opet u dva zagrljaja sačuvao od svega. Ona je bila njegova briga, a dijete kada dođe - samo veća sreća. Što se njega tiče, tu je bila tačka. Ni kapi ljutnje, ni trunke glasa.
Mješ­tani su neš­to mrmljali po svojih kuća. Niko nije smio da mu u brk kaže. Ali su gadovi pričali iza leđa. Svakojaki sudovi i osude. Kao da je ona bila prva što bi kopile rodila. Ali njega bi baš briga... no ona je ipak posve drugačija bila. Čula bi šta kažu uvojkom od kose, naslutila bi iz načina kako uspore kada prođe. Pa je prestala da iz kuće izlazi... sve do te kobne noći.
Teš­ka kiša je padala, mi­ris mr­tvih školjki puzio je iz vode. Znak da je more podivljalo, i da ga se klone. Ribari su znali da se tada na pu­či­nu ne izlazi... Ali, glasna uz­buna naum poremeti. Selo se na noge diže. Svi se nađoše na obali. Iz svetionika je brzo stigla vijest da se na hri­di nasukala lađa. Vjerovatno trgovačka, a najvjerovatnije neka obična - što je, neznavena, zalutala. Ka južnoj strani ostrva nebo je hitalo. Ambis ga je dozivao. Trebalo je rasparčati drvo i meso. "Ajde da se gostimo!" - vihor bi vikao. Nije bilo načina da se priđe unesrećenima. Brdo nepregazno, staza nestala. Jedini način bješe morem - ali kako? Na njemu su se olujne ale zaigrale, zalajale. Na toj igranci užasa, nije bilo mjesta za čovjeka.
Nekoliko njijh ipak skoči u brodice. Odmakoše se od obale. Među njima i otac, na drvenom koritu što po talasima poskakuje. Djelovao je kao da je slanog vola osedlao. Nije se pli­mi dao, snažno bi zaveslao. Čekala je dugo, zgrčena pored vrata. Tmurna voda bješe nedaleko od parapeta. Posmatrala je demona kako se ceca, kako mu se pip­ci pjene kada hri­di zapljusne. S lakoćom je odlamao čitave stijene, u du­bi­nu odvlačeći obl­ut­ke.
Ipak, stvari se pogodiše. Malo po malo, ugledala bi kore oraha kako rastu u brodice. Snažnim izveslajima su iz­bacivali unesrećene, pa se opet vraćali - u grlo bure. Noć nije dala da vi­di koliko su odmakli, već samo ako bi se primakli. Trčala je da pomogne. Da diše u pluća leševima, i da ih vuče do prekrivene iz­be. Tamo bi ih sa dru­gim curama vraćala u život. Žene starije su palile vatre i neš­to pjevale. Neka bajalica da se oluja svuče.
Pred zoru se more malo umori, pa iz­brojaše ko dolazi... da li ko fali.
Čudnom srećom, samo dvoje mr­tvih - puno više spašenih. Mješ­tani bjehu vješ­tiji moreplovci od mornara prekookeanskih.
Oca nije mogla da pronađe. Tokom dana talasi donesoše komade "Lidije". Ruke joj klonuše... oči se spustiše. Vila više do neba nije mogla. Tata, vrati se.
* * *
Prošli su mjeseci, a sa njima i morski kokoti. Proljeće vodi mi­ris limuna podari. Stomak joj bješe preveliki. A pogledi dru­gih su postali manje strani... Okupilo se mnogo babica, skoro svi seljani. Beba je bila prevelika... ni­su znali šta da se radi. Neko reče da je tako gledao kada se Miluša porađala, i kako je tada i tako izdahnula. Dru­gi neko mu­nu "Ću­ti! I ne mlati!"... ali je zbilja bila strašnija. Krv je iz nje liptila... a beba... beba nije dolazila.
U gr­ču jada, zamoli ih da joj pomognu... da izađe vani, da se vazduha naguta. Tražila je da joj lice okusi more, da gleda u talase. Ne u zid i sažaljive komšije.
Nije joj bilo lak­še, ali bješe svjetla, a time i manje užasa... molile su babice sve morske svece da dođu i pomoć pruže... a ona je samo oca dozivala. Sasvim tiho... "Tata... tata, vrati se. Zagrli me. Boli me."
Ugledala ga je kako iz talasa izlazi. Bijele košulje, brka predugačkih. Zaboravila je na bol, krv i sve te zabrinute i naklonjene glave. Skočila je i bosonoga potrčala. Na pijesku nije bilo tragova.
"Tata moj! Tata dragi!"
Uzeo je u naručje, glavu mu na gru­di nasloni. Nakon toliko vremena, uvojci su igrali. U prste je suze uplela, pa lice njegovo takla. Bio je tu. Nije sanjala.
"Dr­ži me. Zagrli, tajo moj!"... - a onda oči raširi - "Beba?"
Div pogleda na obalu, tamo gdje bi gomila... ugleda babicu sa djetetom u rukama.
Klimnuo je sa najljepšim osmjehom koji je ikada vidjela. "Djevojčica!"
"Daj mi je molim te!" - ruke je raširila. ali je u dlan poljubi i zašapta "Nemoj mila...". Krenu sa njom put talasa.
"Gdje ćemo sada tata?"
"Šta sam ti uvijek govori vilo... gledaj gore, put neba. Tamo nas mati čeka."
*Nazvaše je Lidija. Majušna ljepotica. Dijete voljeno kao što nijedno nije. Paženo i zbrinuto od strane mješ­tana. Imala je samo tu jednu stvar... još kao sasvim mala odlazila bi do vode. I stajalu u plićaku dugo, dok joj pr­sti ne pomodre.Tvrdila bi da su struje tople. Tako je činila dok nije porasla... a onda je jednom otišla sa galebovima, i nije se više vratila.
A kad god bi bila uplašena... dozivala bi deku. Strah bi utekao u trenu. Bješe ona kći kćeri ribareve. Unuka diva sa zagrljajem za siročiće. Srca širokog, pogleda spušt­enog... porijekla tužnog, što je njenu du­šu učinilo prekookeanskom.
(Autor je književnik)