Piše: Magda Peternek
Vrijeme je hladnih misli i hladnih pogleda. Vrijeme nepovjerenja, uzdržanosti i distanciranja od svega što čovjeka zbližava s čovjekom i čini ih bliskijim. Emocija nije dobrodošla. Naprotiv, smatra se nepoželjnom i vrata joj se zatvaraju pred nosom.
Biti emotivan, danas je demode, jer se nose neki mnogo grublji materijali. Pokazivanje i iskazivanje emocija vrlo rado se sankcioniše podsmijehom i podrugljivošću. Zagrliti nečiju sreću i tugu, pružiti ruku, ćutati nečiju bol, plakati na sav glas, smijati se do suza, odavno nije nešto što zapravo čini suštinu života. Upravo nedostatak emocija je izazvao nedaće i nevolje koje su snašle savremenog čovjeka. Ogroman jaz između ljudi, između svega što bi trebalo da stvara i spaja ljubav.
Tražili ste – gledajte, rečenica je koja ukazuje, ali i potvrđuje ovakvo stanje. Ja je shvatam vrlo ozbiljno i nažalost joj vjerujem. Možda neki ne misle tako, jer misle da oni ‘’nisu tražili’’, ali griješe, jer svi mi gledamo odavno isti ‘’program’’.
Tražili smo svi, jer smo se svi našli na istom mjestu. Mjestu otuđenja, odbojnosti, licemjerja, površnosti i duboke krize emocija. Zatvorili smo se u svoje prćije, zamandalili prozore duše i stavili katančinu na ljubav. Zakopali blagu riječ, zabetonirali osmijeh. Okrenuli glavu od ljubaznog i iskrenog pogleda. Ugušili snagu nade, i ućutkali glas srca.
Tražili ste – gledajte, opet mi govori isti glas. Glas pristojnog i skromnog života, života punog dostojanstva i smisla. Glas onog života koji nam je dat da ga punim srcem prigrlimo i zavolimo. Da ga čuvamo, hranimo i nesebično dijelimo s drugima. Ništa od toga nismo uradili i zato i jesmo tu gdje jesmo. Nigdje. Sramota nas je da pokažemo emocije, da ih pustimo da pokažu ko smo. Koliko smo samo slabi u svojoj gordoj pohlepi da ih zapečatimo. A, upravo njihova snaga i želja da nas vode i nose učinila bi nas i boljima i jačima. Biti emotivan neizmjerno je bogatstvo i dragocjenost. Već dugo se svuda oko nas ne misli tako, jer je škrtost osjećanja zagospodarila našim unutrašnjim svijetom. Dali smo prednost onom spoljašnjem, trivijalnom, površinskom i bezvrijednom. Uljujljkali se u besmisao i ništavnost. Nabacili nadmenost i arogantnost umjesto osmijeha. Umjesto toplim i vedrim okom, gledamo se preko nišana. Rušimo mostove, spajaju nas mržnja i oholost. Gazimo svako tlo gdje pokušava da iznikne ljubav.
Tražili ste- gledajte, odzvanja u meni i oko mene isti glas onog života koji smo bestidno i surovo odgurnuli od suštine i smisla. Tražili smo, i te kako smo tražili. Sada smo svi u istoj mašini, koja radi na principu beznađa. U mašini koju smo skupo platili, prodajuću jeftino svoju ljubav i sve što živi u njoj. Sada se vrtimo u krugu bezidejnosti, sudaramo s besciljnošću. Hranimo se agresivnošću, s primitivizmom se družimo svakodnevno. Emocije su u totalnoj blokadi i nema nagovještaja kada će izaći iz nje. Nema ni želje, ni htjenja da se to desi. Zaledili smo odnose sa sobom, u drugima vidimo samo nekog nebitnog. Pružili smo ruku drskoj i gruboj ruci. Sada je ona ta koja nam pokazuje put.
Tražili ste – gledajte, poručuje glas onog života koji je jedini vrijedan, zbog koga smo i došli na ovaj svijet, a kome smo tako olako okrenuli leđa.
Zato, dragi moji, ako još ima vremena, vratite se zagrljaju, osmijehu, zalijte toplim riječima nečiju dušu. Ulijte snagu jedni drugima. Pokažite ljubav i pustite da emocije provale iz vas. Ja želim, hoću i moram. I ja i moj bič. Jer život bez emocija je kič.
(Autorka je pjesnikinja)