-Piše: Milan Mišić
Do grla zatrpan u ”rusko pitanje”, enigmu da li je, kako i koliko mu je Rusija pomogla da postane predsjednik, Donald Tramp je prošle nedjelje po treći put boravio u Evropi – ovog puta kao specijalni gost proslave Dana Bastilje. Nije, dakle, imao vremena da se bavi još jednom krizom koja je uznapredovala u hijerarhiji njegovih problema.
Za američki Dan nezavisnosti, stigao mu je naime ”poklon” koji mu je poslao sjevernokorejski ”dragi uvaženi drug” (to mu je zvanična titula) Kim Džong Un. Poklon je prva proba sjevernokorejske interkontinentalne balističke rakete, koja teoretski – premda u ovom momentu ne i praktično – može da dobaci do američke teritorije. Za početak do Aljaske, a posle ćemo vidjeti.
Riječ je svakako o još jednoj provokaciji na koju, sem simboličnog ispaljivanja sopstvenih raketa sa južnokorejske teritorije u vode Pacifika, Amerika nama pravi odgovor. Nemaju ga, razumije se, ni Južna Koreja ni Japan, američki saveznici koji su već na meti sjevernokorejskih raketa srednjeg dometa u koje mogu da se stave i nuklearne bojeve glave.
Sjeverna Koreja, sada sa mlađanim (rane tridesete) Kim Džong Unom, trećim iz dinastije Kim koja tamo vlada tačno 70 godina, od 1947, nastavlja dakle sa onim što je usavršila još tokom 90-ih: s proizvodnjom straha. Namjerno ostavlja utisak da je režim nepredvidljiv, pa možda i ”lud”, odnosno da neće prezati da, ako zemlja bude napadnuta, odgovori tako što će njena artiljerija gađati Seul, 25-milionsku prestonicu Južne Koreje.
Prema ocjenama vojnih ekspereta, na Seul bi, izbije li rat, u toku samo jednog dana moglo da bude ispaljeno oko pola miliona projektila, čiji bi učinak bio stotine hiljada, pa možda i milion poginulih civila. Možda bi, u međuvremenu, američka ubojna sila uspjela da sa zemljom sravni Pjongjang, ali pitanje je da li je spremna da plati pomenutu cijenu. Šta ako iz Sjeverne Koreje rakete polete i ka Japanu?
Tenzije ovih dana nesumnjivo rastu. Sjeverna Koreja je dosad obavila pet nuklearnih proba, a atomsko oružje posjeduje od 2006. Procjena je da je u njenom arsenalu između 10 i 16 bombi. One se u Pjongjangu smatraju ”polisom osiguranja” protiv eventualnih pokušaja spoljnog rušenja režima, po modelu primijenjenom u Iraku (Sadam Husein) i Libiji (Muamer Gadafi).
Dosad su nekoliko puta postizani sporazumi o zamrzavanju nuklearnog programa, u pregovorima u kojima su, pored Amerike, učestvovali i druge sile: Kina, Rusija, Japan i Južna Koreja. Poslednji je potpisan 2013, ali se nije održao, a ukupan rezultat je dalja nuklearizacija Sjeverne Koreje.
Donald Tramp, koji je problem naslijedio od dvojice prethodnika, Buša i Obame, naivno je povjerovao da će to riješiti tako što će, na njegovu molbu, Kim Džong Una od daljih nuklearnih avantura odgovoriti njegov prvi komšija, kineski predsjednik Si Đinping. Ishod je, međutim, bio Trampova prva lekcija iz geopolitike: pokazalo se da nije baš tako jednostavno sastaviti taj trougao.
Kina, naime, nema interesa da obuzdava Kima (mada joj ne odgovara ni da on zaista zarati sa SAD). Ne odgovara joj ni eventalno brzo rušenje ”Korejskog zida”: ujedinjenom Korejom bi naime dominirala Južna Koreja, u kojoj je danas 25.000 američkih vojnika, a tamo su i američke nuklearne bombe, što praktično znači da bi američko oružje bilo na kineskim granicama. To je glavni razlog zbog kojeg Si Đinping misli da Kim Džong Un nije problem koji treba da riješi Peking.
Ima na Korejskom poluostrvu još trouglova: u jednoj kombinaciji treći krak je Rusija, što je eho činjenice da je Sovjetski Savez nekada bio glavni sponzor komunističke Sjeverne Koreje, čije je i današnje naoružanje mahom iz sovjetskih fabrika ili napravljeno po sovjetskim licencama.
Šta u ovakovom kontekstu preostaje Trampu? Ne baš veliki izbor. Ako je rat nešto što po svaku cijenu treba izbjeći, alternativa je onda pregovaranje. On je, doduše, već najavio da bi to ”sa Kimom mogao da sredi uz hamburger”, ali ga ne treba uzimati ozbiljno. Šta, uostalom, Amerika u pregovorima može da obeća da bi Sjeverna Koreja prestala da razvija svoje raketne i nuklearne potencijale?
”Strateško strpljenje” – čekanje da se nešto dogodi što bi situaciju olakšalo koje je primjenjivao Obama - danas ne dolazi u obzir, jer je očigledno da Sjeverna Koreja svakodnevno napreduje u savladavanju tehnologije trostepene rakete, koja bi dobacila do Menhetna, što je obećao Kim Džong Un. Nije preporučljivo ni tolerisanje stalnih provokacija, jer je prevelik rizik da nešto pođe naopako.
Opcija svakako nije ni uzdati se da će se režim u Pjongjangu urušiti sam od sebe – jer Sjeverna Koreja je ekstremno siromašna zemlja. To naime može da se dogodi, ali nije vjerovatno.
Dakle, pregovaranje. Ima nekih naznaka da se tako nešto uveliko sprema, pa ostaje da se vidi koja će strana prva uspjeti da ubijedi drugu da je njen rizik veći.
Situacija je svakako teška, al’ se pogoršava…
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)