-Piše: Vukić Garo Brajković

Čovjek se od postanka i nastanka druži sa metkom i metak se našao u krvi čovjeka skoro kroz sve vjekove. Čovjek nema mira, ni smirenja od metka, i zbog metka, a čovjek nezna zašto traži metak, zašto ga u ruke uze i kako privi i savi nesreću kod srca. Koje je zlo čovjek činio da ga metak ne napušta, ta muka i nevolja, koja nesrećom za kuću i u kuću dođe i u svijet i u put svijeta.
Ne može čovjek od metka imati mir i spokoj, nema dobra od metka, niti spoznaje sreće. Kroz vjekove zlo se činjelo i čini na zemlji, strašno, krvavo, zastrašujuće, te se još i otrovi svakoje nađoše kod čovjeka i kod metka, kod zla ovozemaljskog zvanog čovjeka. Gdje je god čovjek tu je i metak i otrov i strašno i krvavo gubilište i mučilište pripremljeno od čovjeka za čovjeka, gubilište kod ljudske glave u čelu, u oku, nošeno, pozvano, traženo, posijano u srcu krvavom, u koži ljudskoj skriveno, dok je god srce u krvi, čovjek će krv prosipati, ubijati i biti ubijen.
Šta sa krvavim srcem čovjek može da radi, kako i kuda da pobjegne od krvi, od kosti, koje samo zemlja blaga povija, savija i privija u utrobu. I krvi i kost vječno dolaze i kod blage se nalaze. I sve jave i tajne preuzima blaga, a kamenu ih ponose, prinose i pokaže. Ostaje kod kamena šapat čovjeka i otrova i metka upisani u vjekovno šibanje olujne ledenice a za skrivenu kokračnicu zla čovjeka pokazište i slika vremena, kod svakog kamenog lista i vječitog oblaka i vjetra ludog, koji liniju čovjeka pokazuje prosutoj kapi svenebesja, dok čovjeka koji ne umire da naše i da čita put pečatnice, to je veliki svijet, to je velika knjiga, sa velikim slovima, bez zareza i tačke, za čovjeka malog, kod zemlje paćenice.
Čeka i čekaće vrijeme koračnicu i pokazište da dođe čovjek od pečatnice. Gdje će dobiti svoju knjigu, a vidjeće je naširoko i upoznati za vječno, za sve učinjeno, kod činjenog, sakrivenog, neviđenog bezvremena, sa pečatnicom, oči u oči naće će se. U pečatnoj kući, spreman je i brzojev, za koji samo kamen i lud vjetar znaju i nevidljiva linija koja zatvara vrata. A napisano zemlja blaga pročita i blaga još iščita da truležne klice nemaju sjeme. Pečatnica ide vječito zemljom i nosi svevjekove u svevrijeme u kuću oblaka. Kuću svevjekovnu ne može vidjeti koračnica čovjeka i metka a ni otrov ne može otvoriti vrata, zaključane brave, za koje čovjek sa metkom i otrovom neće imati ključ i nikada ne dobija ključeve da otključa vrata pečatnici, da uđe u kuću smiraja i spokoja bezvremena a neće moći ni dohvatiti nevidljivu liniju svenebesja. Kod pečatnice je onaj svijet i ovaj svijet i dolazeći svesvijet, u vječnom pokazištu i vječitom dolazištu. Jedan je krug samo od pozivišta i sve i svako završi kod kruga vječite tajne. Polazište se nije viđelo, nije se još pokazalo i kazivalo kod bezvremena i tamo su milioni i svekrugova bezvremena, kod ovog svijeta neprepoznati i neviđeni. Sve neviđeno, a i nepoznato svako dobija u vremenu, za vrijeme kada i kuda okrene krug. Krug čovjeka ne može mimoići, a kod zatvaranja kruga svijet je na čekanju, kod vječnog svenebesja a kod pečatnice brzojev kamena i nevidljiva linija zatvaraju vrata.