Pi­še: Če­do­mir An­tić

Vidjeli ste veliku pobjedu Sjevernoatlantskog saveza! Ona se odigrala na teritoriji Crne Gore. To je bila pobjeda bez rata. Tačnije, pobjeda prije rata. Prema starokineskom teoretičaru rata Sun Cuu, to je najpotrebnija i najslavnija pobjeda („bez okrvavljenog mača“).
„Sile haosa i bezumlja“, da citiram političkog oca sadašnjeg crnogorskog režima, zavjerile su se da destabilizuju mladu nezavisnu državu. Ta zavjera bila je prije svega simbolička, ali imala je svoje praktične posledice. I, naravno, reagovao je ministar odbrane Crne Gore Predrag Bošković. Zapamtite to ime. Predrag Bošković ministar u vladi koju vodi sjenka, uspio je da pobijedi u ime NATO-a, iako malena Crna Gora još uvijek nije članica ovog saveza! Kakav uspjeh... U ime sjenke, što vlada u ime običnog kriminalca balkanskih gabarita, spomenuti Bošković je pobijedio mrtve.
Boškovićeva veličina, značaj, hrabrost i spremnost jasno su se pokazali kada je zabranio da na spomen - obilježja naših, srpskih vitezova budu položeni vijenci. Koji to režimi ratuju s mrtvima? Kakvi su to hitleri i staljini u 20. vijeku zabranjivali grob junacima i spomen pokojnima? Da je Milo Đukanović u Beogradu malo više učio pravu, a manje političku školu, dosjetio bi se da evropska kultura počiva na desetak velikih djela, jedno od njih Sofoklovo govori i o odnosu prema mrtvima.
Prije desetak godina jedan moj poznanik išao je u ime udruženja veterana iz nedavnih ratova da razgovara sa menadžerom velikog trgovinskog lanca. Htio je da zatraži određene povlastice prilikom zapošljavanja za veterane i njihove porodice. Menadžer po imenu Hans mu je na sasvim pristojnom srpskom rekao da uprava njegove kompanije cijeni sve ugrožene grupe i da će pomoći u mjeri u kojoj im je moguće. Onda mu je dao svježanj od stotinak kartica koje omogućavaju najveći popust prilikom prilikom kupovine.
-Podijelite ove kartice vašim ljudima... Oni su se borili za svoju zemlju, zaslužuju svako poštovanje – rekao je jedan Njemac.
Kakvi ste ljudi Đukanoviću, Vujanoviću, Markoviću, Boškoviću, Sekuliću...? Da li ste uopšte ljudi? Kakva je to vaša vlast ako je njena cijena da se ovoliko ozverujete i ponižavate? Prvi poznati Boško u našoj istoriji bio je Boško Jugović. Istoričari kažu da nije postojao. Narodno nadahnuće navodno je podstakao jedan zetski vlastelin srpskih despota po imenu Boško Juga. Da ga nisu povezali sa Kosovskom bitkom ne bi se očuvalo ime, kao što se nisu očuvala ni imena Borovina, Milten, Stracimir, Branivoj... Ne bi svoje prezime imali Boškovići iz Novog Pazara od kojih je potekao veliki dubrovački, danas i hrvatski, naučnik Ruđer Bošković. Ne bi, bez sumnje, bilo ni Predragovih Boškovića. Ako su već Đukanovićevi saučesnici prodali vjeru za večeru, srpstvo za vlast, i čast za NATO, zašto onda i dalje drže imena i prezimena naših mučenika i vitezova. Narod Kosančića, Toplica, Jugovića, Hrebeljanovića, Vukovića... To je narod onih što su stali protiv kukavičkog Sjevernoatlantskog saveza koji je gušio srpsku državu Krajinu, a stvarao etnički čisto šiptarsko Kosovo. To je narod onih četrnaestoro staraca i djece koju su bombe NATO-a ubile na teritoriji Crne Gore. Da su vam Bošnjaci dozvolili, imali biste danas praznik posvećen Petru Drugom Petroviću Njegošu. A upravo on, naš neumrli vladika Rade, kaže: „Bog vas kleo pogani izrodi!“ Promijenite zato prezimena i imena da vas zaboravimo. Eno vam Hašima Tačija, i njegovi stari su karijeru potražili odričući se svog naroda, a dobar vam je i Adem Jašari onaj ljepotan, metroseksualac i junak koji se skrivao iza djece.
Poslije svega, najugledniji lokator u istoriji NATO-a, Milo Đukanović, ne dozvoljava spomen na nevine žrtve i na junake koji su pali za državu koju je isti Đukanović stvarao i za čijeg je autokratskog predsjednika glasao samo godinu i po ranije.
U Srbiji se ove godine, po prvi put na dan napada NATO na našu zemlju, povela riječ o mogućem ulasku otadžbine u Sjevernoatlantski savez. Natoidne organizacije su istraživale mišljenje javnosti. Uprkos dvije decenije investicija i potkupljivanja dijela najuticajnijih i najbogatijih građana Srbije, za ulazak u NATO je 11 odsto građana, nije opredijeljeno 5 odsto, a protiv je 84 odsto. Dakle, uprkos tome što vođstva velike većine manjina žele da za njihovim maticama i Srbija stupi u NATO, uprkos činjenici da LDP i slične otpadničke organizacije imaju bar šest – sedam procenata glasova podrške, u Srbiji je više građana protiv NATO-a nego što ima Srba. Razlog tome je zločinačka i nepoštena politika NATO-a tokom proteklih decenija. Oprostila bi Srbija bombardovanje, kada bi stupanje u NATO donijelo sigurnost građanima. Slobodu makar preostalim Srbima na KiM, u Crnoj Gori ili Srpskoj. Međutim, iz Brisela se prema nama ponašaju kao da smo neko divlje pleme. Pozivaju nas da pomognemo dalje obespravljivanje Srpstva, da se odreknemo naših zakona. Običaja i identiteta... Zauzvrat će nekoliko stotina naših političara dobiti visoke plate, a narod će, navodno, živjeti bolje, jer će strani investitori pohrliti za NATO bazama... Predivno, možda nam daju i da osvojimo, okupiramo i opljačkamo neku zemlju... Rusiju, na primjer... Još samo da promijenimo imena i prezimena.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)