Piše: Magda Peternek
Još desetak dana je ostalo do glasanja u Srbiji. Tačnije, 2. aprila, znaćemo ko je novi predsjednik ove države. Da je određeni datum bio 1. april, mnogi bi to vjerovatno shvatili kao šalu, možda čak i provokativnu, pa ne bi ni izašli na glasanje. Ipak su mudre glave (možda su ovdje trebali navodnici) znale šta rade, pa će nas pustiti da se siti našalimo tog 1. aprila, da bi mrtvi ozbiljni sledećeg dana pristupili glasačkim listićima.
No, kako god, šalu ipak na stranu, jer zaista mislim da je glasanje, pored građanske dužnosti, jedan vid odgovornog odnosa prema samom sebi, i svom položaju u društvu.
Dekartova izreka ,,Mislim, dakle postojim'', gdje on svojim mislima daje prednost nad svim onim drugim što ga okružuje, i da samo dok čovjek razmišlja vjeruje da stvarno postoji, mogla bi da bude podstrekač ili neka vrsta paralele, koja bi ukazala na važnost odnosa prema svojoj državi, konkretno prema izborima u njoj. Znači, glasam- dakle postojim. Jer samo tako mogu da utičem na promjene, ili samo tako mogu da dam svoj glas onima za koje smatram da nas vode u pravom smjeru. Glasam, jer sam dužna da sebi, svojoj porodici i okruženju pokažem da vjerujem u bolje dane. Glasam, jer je država takođe dužna da me svojim rezultatima ubijedi u bolje sjutra.
Borba za vlast jeste gadna rabota, to znaju i mala i velika djeca, i to nije nikakva nauka. Nagledamo se i naslušamo svega i svačega, na svim TV kanalima se ,,vrte'' kandidati i njihovi aduti kojima pokušavaju da pridobiju glasače za sebe. Svi smo već umorni od toga i jedva čekamo onu olakšavajuću i relaksirajuću predizbornu tišinu. Ali, to nikako ne smije da nas obeshrabi, uspava i ne dovede do glasačkog mjesta. Upravo ta inertnost i rečenica da su svi isti i dovodi društvo u nezavidan položaj. Iako su izbori (barem kod nas) uvijek bili referendum gdje se glasa protiv, a ne za nekoga, to ne smije biti jedan od razloga da se ostane kod kuće. Naprotiv.
,,Što da izlazim na izbore kad znam ko će pobijediti''? Ili ono: ,,Ma ima da pokradu glasove i ovog puta'', samo su puka i nedopustiva opravdanja, koja nikako nisu dobrodošla i koja nam sigurno neće donijeti neki boljitak. Svojim glasom dajemo ruku demokratiji, tražimo svoju slobodu, i zahtijevamo pravo na ispunjavanje predizbornih obećanja. Promjene su uvijek u svemu neophodne, a do njih se može doći, samo ako se učestvuje u društveno-političkom životu. Glasanje je, dakle ljudsko pravo za koje su se vjekovima borili mnogi narodi. Da se njihove potrebe i želje čuju. Da ne budu potlačeni i diskriminisani. Ako je demokratija želja svih nas, a nadam se da jeste, onda svako mora težiti ka njoj. Pa čak i ako smo zadovoljni postojećim stanjem i vjerujemo da od ovoga ne može i ne treba bolje, i tada smo u obavezi da se za to i izjasnimo. Jer, samo veliki procenat izlaska građana na izbore daje pravo nekoj vlasti da ima legitimitet. Dakle, važno je da glasamo.
Želim da naglasim da je rasplinjavanje energije i ''mijenjanje svijeta'' na društvenim mrežama vrlo negativan i destruktivan vid komunikacije, gdje sve ono što bi trebalo da se kaže i uradi u stvarnom, realnom životu, završi u beskonačnim virtuelnim replikama po nekakvim silnim forumima.
Zato, smatram da je vrlo važno pokrenuti se i biti aktivan i prisutan u stvarnom životu. Samo tako bićemo zadovoljniji i srećniji. I mi i naše okruženje. Za početak otiđite svi koji imate pravo glasa i glasajte. Nije teško, a i blizu vam je. Ja sam već spremna. I ja i moj bič. Jer oni koji ne glasaju su kič.
(Autorka je pjesnikinja)