Piše: Milan Mišić
Donald Džon Tramp je od petka u podne 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, najveće vojne, ekonomske i političke sile danas (a po mnogo čemu i u istoriji). S obzirom na njegovu biografiju, karakter i politička uvjerenja, to je događaj koji je malo ko očekivao, a od koga su, posle njegovog inauguracionog govora, povećana globalna strahovanja.
Spolja, ”Dan T” je bio i dan još jedne proslave američke demokratije, ceremonijalne primopredaje vlasti s jedne demokratski izabrane ličnosti na drugu. Manje spektakularan, doduše, od ranijih, ali je činjenica da se američki predsjednici biraju i ustoličuju po pravilima koja se suštinski nisu promijenila od 1789. za poštovanje (bez obzira na naše nadmeno podsjećanje da su neki plotovi u Srbiji stariji od američke države).
U suštini, međutim, iseljenje iz Bijele kuće Baraka Obame i useljenje Donalda Trampa je međaš čije se posledice tek naslućuju. Novi američki predsjednik, prvi koji se prije kandidovanja bavio isključivo biznisom, prvi bez ikakvog političkog iskustva, prvi koji je otvoreno kršio sve važeće norme političke korektnosti, prvi koji je pobijedio sa skoro tri miliona glasova manje od izbornog rivala, prvi čija je pobjeda pod sumnjom zbog ozbiljnih indicija da joj je doprinijela jedna strana sila (na spisku presedana ima još prilično stavki) - najavljuje novu eru u Americi, a zbog njene ”težine” u međunarodnim poslovima i u svijetu.
Trampov ”dan prvi” u Vašingtonu, u petak tmuran, sa sipljivom kišom, po svom sadržaju nikog nije iznenadio. Tramp ostaje Tramp, s bitnom razlikom: o njegovoj politici više ne treba da se nagađa, već samo da se pomno prati.
Njen prvi čin: besjeda posle zakletve, očekivano je bila bez oratorskih bravura viđenih u prethodnim predsjedničkim inauguracijama. Najavljena je kao ”filozofska”, ali je po svemu bila – demagoška. Umjesto da ponudi ruku pomirenja cijeloj naciji, Tramp se obratio samo svojima, onima koji su glasali za njega.
Tokom 16 minuta, koliko je govor trajao, iznio je mračnu sliku Amerike u kojoj caruju bande i kriminal, upotrijebivši čak i izraz ”američki pokolj”. Brza provjera činjenica, koju su obavili neki američki mediji, podsjetila je međutim da je stopa kriminala u zemlji danas najniža u poslednjih 20 godina, uključujući tu i upotrebu narkotika među američkim tinejdžerima.
Njegovu poruku da je on na čelu ”istorijskog pokreta” opovrgava već iznijeti podatak o prednosti Hilari Klinton u ukupnom broju glasova, a fotografije sa inauguracije nedvosmisleno su potvrdile drastično manji broj učesnika od obje svečanosti na kojima je zakletvu polagao Barak Obama.
Tvrdnja da su se druge zemlje obogatile na račun Amerike, te da je ona zbog toga zaostala, takođe su pokazale već poslovičnu Trampovu ”ravnodušnost prema istini”: SAD su i dalje najbogatija zemlja svijeta (prema podacima Svjetske banke) i američka stopa nezaposlenosti je ispod pet odsto – što je teoretski puna zaposlenost…
I tako dalje. Njegova poruka da je od momenta njegovog ustoličenja vlast iz ruku političara prešla u ruke naroda teško može da bude uvjerljiva kad se zna da je za članove svog kabineta odabrao uglavnom bivše generale i pripadnike menadžerske elite sa Volstrita, čije je ukupno bogatstvo oko 14 milijardi dolara.
U besjedi je samo usputno pomenuo da će ”zadržati stara savezništva”: njegova slika svijeta je ona po kojoj drugi ”izrabljuju Ameriku”. Ni riječi o američkim vrijednostima, njenom misionarstvu u promovisanju ljudskih prava, demokratije i globalnom liderstvu. ”Amerika prije svega” glasi njegova parola, što učvršćuje uvjerenje da je početak Trampove ere ujedno i kraj ”američkog stoljeća”.
Ukratko, Amerika je od petka teško prepoznatljiva i u danima koji dolaze svi su izgledi da to bude još manje. To što će biti samo jedna među velikim silama ne mora da bude nešto loše – njena post hladnoratovska oholost nije donijela dobro i njen intervencionizam je u temeljima današnjeg haosa na Bliskom istoku koji potresa Evropu.
Ali, Amerika je bila stožer unutrašnjeg jedinstva Zapada, pa time i predvidivosti globalnog poretka. Američki nacionalizam koji je najavio Tramp podstaći će i nacionalizme drugih, Kine prije svega, pa se s razlogom strepi od sukoba tih nacionalizama. Svijet, sa Trampovom Amerikom, biće svakako svijet sa više rizika i manje bezbjednosnih osigurača. Dakle, svijet globalnih konfrontacija.
Utjeha bi jedino mogla da bude u optimističkom stavu da ”trampizam” neće potrajati. Da će, ranije ili kasnije, novi predsjednik sa svojim ekstremizmom i prtljagom koji je unio u Bijelu kuću – prtljagom u kojem je puno konflikata interesa, potencijalne korupcije (nije se odrekao svojih poslovnih interesa), prijetnjama koje donose istrage o ruskim vezama njegovog okruženja, skrivalicama oko njegove poreske istorije (u kojoj su i činjenice o tome koliko i kome sve duguje) – doći u sukob sa sistemom, koji će ga ili obuzdati, ili, ne uspije li u tome, zamijeniti.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni
urednik ,,Politike’’)