Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Izvod iz dnevničkog upisa. Dan pr­vi - 17. april.
Pošao sam sa dva tehničara i medicinskom sestrom do seoceta Ljutine. Na jugoistočnoj trasi naišli smo na usamljenu ku­ću. Baš kao što nam je rečeno. Izgledala je napuš­teno i oronulo. Starica koja je tu obitavala upokojila se sedmicu ranije. Sina nismo zatekli.
Pronašli smo ga nekih dvjesta metara od kuće. Isprva ga ne primijetismo. Trava je bila gusta i visoka sa te strane, a i padina se okomito završavala u kanjon. Naspram procjepa izdizala se ogromna stijena. Ugledah mu tjeme kako vi­ri na samoj ivi­ci klanca. Sjedio je povijenih nogu, spušt­enih ramena. Rukama je pokazivao na tragove vode koji su se cijedili niz stijenu. Bješe pokisao. Silna voda koja se odlivala stizala je iz brda, od snijega koji se otapao. Izgledala je kao vodopad - ne mnogo širok.
Na sebi je imao dvije košulje, pantalone poderane na više mjesta i jednu rukavicu. Na stopalima nekoliko pari čarapa - bez cipela. Mršav, neuhranjen i zapuš­ten. Drhtao je. Ko zna koliko je dana već bio tu. Brada i kosa su ot­krivale sijeda mjesta. Ipak, po izrazu lica - djelovao je mlađe nego što je uisti­nu imao godina. Osmijeh mu je titrao, a usne su tiho mrmljale nerazgovjetne slogove. Ru­ku nije spušt­ao sve vrijeme pokazujući ka mjestu gdje se snježnica najtanje slivala. Tek tada sam primijetio da mu je pogled zakovan za bršljen sa intenzivno žu­tim pupoljcima. Strune su bile dugačke i guste. Padale su i treperile na sun­cu. Refleksija i boja su činile da izgleda kao da pucketaju pri dodiru sa kapima. Pok­ušali smo da ostvarimo komunikaciju. Osim što bi nježno stegnuo ru­ku kada bismo mu dotakli prste, na glasove nije reagovao. Nije se opirao kada smo ga podigli i smjestili na nosila. Na pu­tu do kola pogled mu je ostao zaključan za stijenu.

Izvod iz dnevničkog upisa. Dan peti - 22. april:
Pacijent je tih i povučen. Uredno prihvata hranu i vodu. Nema osjećaj za vrijeme, prostor ili osobe u svom okruženju. Sprovedeni su svi osnovni testovi. Sumnjam da je slijep, gluv i mentalno prigušen. Prema oskudnim podacima, saznali smo ime. Zove se Jovan Rudina.

Izvod iz dnevničkog upisa. Dan deseti - 27. april:
Pacijent pati od teš­kog oblika senzornog autizma. Iako su organi čula vida i sluha neoš­tećeni - nervna sveza je neak­tivna. Ne postoji mogućnost da vi­di i čuje. Iz­uzetno je tih, miran. Nema potrebe za sedativima. Ne ispušt­a glasove. Zabrinut sam jer u poslednjih nekoliko dana odbija da jede. Uvidom u porodičnu anamnezu saznao sam sledeće - majka je do smr­ti vodila računa o njemu. Ne navode da li ima još nekoga od bli­že rod­bi­ne. Postoje svjedočanstva prethodnih ljekara da je tokom toplih godišnjih doba sa njim provodila vrijeme sjedeći na ivi­ci kanjona. Gledajući u vodopad. Razlog, nejasan.

Izvod iz dnevničkog upisa. Dan sedamnaesti - 4. maj:
Pacijent je malaksao. Na programu je polu-intenzivne njege. Međutim, došlo je do iznenađujućeg pomaka u senzornoj ak­tivnosti. Prilikom premješ­tanja materijala samolepljivi papiri su ispali i rasuli se po sobi... Pacijent je odreagovao. Prstom je pokazivao na listiće dok su još bi­li u vazduhu i smijao se. Čim su pali na pod, izgledalo je kao da ih više ne vi­di. Efekat zadovoljstva je potrajao narednih dva dana. Zbog žu­tih papirića.

Izvod iz dnevničkog upisa. 25. jun:
Odlučio sam... jer sam sve shvatio. Nema medicinskog objašnjenja, makar kolege i ja ne možemo naći neko. Pacijent reaguje na vizuelne vibracije (treperenje) žute boje. Jedini fenomen koji može da vi­di. Jedina stvar koja ga izvlači iz nijeme tmine. Nakon više od dva mjeseca posmatranja ubijeđen sam da nije sposoban za in­klu­ziv­ni transfer u neku od institucija - treba ga zadržati u bolnici. Zbog toga je moja odluka da ga odvedemo na mjesto -gdje je pacijentova prisutnost koliko toliko pojačana - podržana od kolegijuma. Vodim ga ku­ći. Do stijene. Da gleda u br­šljen sa žu­tim cvjetovima.
●●●
I odveo ga je... vodio ga je često tokom tog proljeća i ljeta. Sve je manje i manje bilo izvoda iz dnevnika. Odlazio bi sam sa njim i nalazio dir­lji­vu sreću kada bi mu usne napravile rupe u obrazu. Pratio bi položaj njegovog prsta i domunđavnje sa laticama. Držao bi dva kišobrana - zbog padavina sa vodopada. Jedan nad njim, dru­gi za sebe. Te naučio da posmatra kako u zagrljaju trepere br­šljen i voda.
Potrajalo je tako još nekoliko ljeta... postao je dječak sa sijedim brcima omiljeni ti­hi čiča svima. Dok­toru posebno... naučio ga je da od svijeta mnogo ne traži, da život ne stiska.
I baš jednom dok su tako bi­li pod kišobranima, uze ga za ru­ku i pokaza kako se žu­ti pupolj cereka. Poslednji put srebrenu kosu nakosi... potonji tren bi da se zakikota.
Sjutra već tamo nije bilo nikoga.
●●●

Znam da te unutra ima puno... i da ti svijet tako malo daje. Teš­ko je dokazati da si živ... još teže natjerati svemir da ti se obrati, i da na trenutak zastane.
Ali, hoće... zastaće. Baš onda kada budeš ko pokislo mače, gledaj u svoje snove treperave... tamo odnekud će doći neko - taj što nosi kišobrane.
Sješće pored tebe... poželjeće da čuje gdje su tvoji bršljen i pupolje.
Do tada - smiješi se meko i spu­sti ramena - nek ti na ki­ši di­šu rane... čuvaj se, ali prije svega, čuvaj svoje vodopade.
Ti bi samo da zaslužiš nečiji dlan - da ti dlan dr­ži kad ti srce stane.
Svi smo mi TI, Jovane.

(Autor je knji­žev­nik)