Piše: Milutin Mićović
E šta sad? Niko ne može da organizuje vlast u državi Crnoj Gori. Sve je dovedeno u pitanje, vrlo činjenično. Već Crna Gora mora da pogleda sebe u oči. Ali njene oči više nijesu tamo gdje su joj ih pravili. Tamo su sad, mjesto vještačkih očiju, ostale samo duplje. To je ta pravljena Crna Gora, koja je izgubila put, idući putem kojeg nema, i koja je izgubila vid, pokušavajući da progleda vještačkim očima. Jurila je brzim vozom za Evropu, ali je ostala u balkanskim gudurama. Bila je „lider evroatlantskih inetgracija,“ sad vidi, ako je i jedno oko u glavi sačuvala da je sva iznutra raskomadana. Ne zna još koliko je nema. To bi joj bio sad najvažniji posao, da vidi, kakve je rupe i razvaline proizvela unutar sebe, sve uz veliku priču „deset vjekova državnosti“, obnovljenog i brzog suvereniteta, obnovljene slave, od koje se stidio njen narod.
Uspjela je uz tu veliku „evropsku“ priču, da se odvoji od sebe, da razruši vjekovne, slovenske i pravoslavne veze, da iskomada istorijsko pamćenje, da pogazi svoje pismo i kulturu, da izgna svoje ljude u unutrašnju emigraciju, da izda svakog svoga, da postane brzi i efikasni sluga Brisela i Vašingtona. Eto, skoro u toj euforiji da uleti pod suknju Hilari Klinton, koja je bila nacrtana na toj virtuelnoj geopolitičkoj mapi kao prva dama Amerike i svijeta. Šta sad?
Takvoj Crnoj Gori najljući neprijetalji su njen narod, njen jezik, njena nepokorna brda. Nesposobnost tog naroda da se prilagodi novom političkom i kulturološkom konceptu, unižavajuća vezanost za gusle, epiku, violinu, za svoj prokleti balkanski iracionalizam, rusofilstvo i slovenofilstvo, još jednom su dokazali svu pogubnost. Kao da se u tom narodu nije ništa čitalo nego narodne poslovice i Njegoš. To se ne da iskorijeniti iz tikve ovog glupog naroda, tako kažu njegovi novi predvodnici i pedagozi. Predloži im se liberalizam, oni odmah zapanu u iracionalizam. Sve smo uradili da ih nekako odvojimo od balkanske baze, tako ocrnjene u cijeloj Evropi, a oni, čim ih puštimo na „slobodnim izborima“ da zaokruže broj i program koji im se predlaže, okrenu svemu leđa, i krenu u drugom pravcu, u nedod. Izgubili smo strpljenje za svoj nesrećni narod, kome je milije po svom, i naopako, nego kako mu se kaže. Evo Crnoj Gori sad više žele dobra Muslimani, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Romi, nego nesrećni Srbi, pa i Crnogorci, koji su ipak jedno, sad se pokazalo. Mislili smo da od njih najprije napravimo nikoga, pa da onda od toga, napravimo nešto i nekoga.
Zaludu smo te Srbe bili direktno u glavu, evo dvadeset i više godinah, opet se odnekud pojavili, kao iz one narodne pjesme. Bili smo im oduzeli i mjsto pod suncem, ali čim se malo umrači u Crnoj Gori, evo ih - krenu s Kosvom, Lovćenom, Njegošem. Čuje se, zauvija Gorski vijenac iz brda, iz jama, iz planinskih rijeka, Luča grije s nebesa, čuju se gusle, poje liturđija, sveštenici iz srednjeg vijeka kade i poju po crkvama, Crne nam Gore. Dok nam oni poju, mrka će kapa biti Crnoj Gori. Zar vladike opet hoće da vladaju, i to suverenom i sekularnom Crnom Gorom? Kome smo mi pričali priču svih ovih godina? Šta su radili naši debelo plaćeni aktivisti, ekspres prosvjetitelji, komesari, lobisti, odavde do Vašingtona? Sve što imasmo dadosmo na brzo građansko i političko, sekularno i liberalno prosvećenje Crnogoraca, a oni nama ovako. Da ih kunemo kao ono Petar Cetinjski? Da nas ne čuje i ne posmatra na monitoru Evropa i Amerika, kleli bismo ih isto ko Sveti Petar, ali tada bismo samo pokazali da smo ko i oni, i izgubili sve što smo dobili.
Bili smo te crnogorske Srbe unizili ko nikoga. Pogazili smo im i jezik i pismo, i istoriju, urvali ih u rupu mitomanije, nabili im komplekse najniže vrijednosti da pocrkaju, da ih nema, ali evo ih odnekud, ko ono pleme Todora Kadića, oštre se na Knjaza, „traže mu glavu“.
Je li trampizam zavladao u Crnoj Gori, prije nego u Americi? Ništa institucije države, ništa javni servis, ništa velika priča i predstava. Prije bi Srbi u Crnoj Gori bili Rusi no naši projektovani, patriotski sofisticirani Crnogorci. Prije bi Rankovi Crnogorci bili Bijeli Hrvati, ili Hoti, nego Milovi Crnogorci. Ovaj haos koji napraviše naši „slobodni izbori“, otvori rupu nasred naše desetovjekovne države iz koje ne možemo izaći. Zato više neće biti riječi o „slobodnim izborima“, rekli su nam u Briselu. Niko više da ne pomisli na slobodne izbore. Kako i da pomisli, kad smo već svi ustravljeni od sebe. Bog nas više ne može spasiti, a i kako bi, kad smo ga toliko puta izgonili iz naše države, jer nam je mrsio planove, i ometao planiranu budućnost. I kad smo ga izgonili iz Crne Gore, on je održavao tajne veze s nekim ljudima, s nekim antidržavnim elementima. Ne znamo više šta da radimo. Više nijesmo pametni. Ne znamo više ni ko smo, ni s kim ćemo, ni kako ćemo. I nas je uhvatio iracionalizam i balkanska tmuša. Pritisak mračne, mitomanske istorije iskasapio nam je sve planove. Kad bi neko uzeo da preuzme vlast u Crnoj Gori - spasio bi nas od nas. Pa neka je komadaju. Mi smo je bili uzvisili do nadnaravnih visina, a sad je pala i neka je komadaju. Uradili smo što smo mogli, i naplatili koliko smo htjeli!
(Autor je književnik)