Piše: Veljko Račić
Odakle god da čovjek počne priču na ovu temu, čini se da je trebalo s drugog kraja ili možda s drugačijeg stanovišta i na drugi način.
Činjenica je da smo doživjeli nekoliko kolektivnih poraza poslednjih godina, da ne elaboriram objektivne okolnosti pod kojima se to desilo. Razloga je zasigurno više, oni su kompleksni i veoma složeni, uz to mislim i da je sreća u nekim odsudnim momentima okrenula leđa. Možda je nijesmo ni zaslužili, i to treba reći.
Mnogi od nas su u međuvremenu spavali, prepuštali drugima da riješe naša pitanja, a ovi drugi su imali preča posla, oni trećih bilo je najmanje, njihovi trudovi nijesu dali najbolje rezultate. Malo rukah, malena i snaga. Gubitkom na nedemokratskom referendumu počele su naše nedaće, a sve što se poslije dešavalo bilo je nastavak agonije i propadanja jednog naroda. U jednom momentu mnogi su gubili nadu, predavali se, klonuli duhom, odustajali, prihvatali zarad egzistencije ono što neko ne bi ni po cijenu života. Bilo je to i dobra prilika za svakog od nas da se pokažemo, da vidimo ko je ko, i od kakvog materijala je sastavljen. No, i pored svega većinom smo ipak ostali hrabri i spremni da se uhvatimo u koštac sa svim pošastima koje su nas snašle... U međuvremenu smo i konsolidovali redove, utvrdili prioritete. Probudili su se oni bastaduri kojih smo imali u svim vremenima naše slavne prošlosti. Ostalo je i zapisano u istoriji da je srpski narod uvijek u kritičnim momentima imao ljude, pojedince koji su imali vjeru, koji su kadri i kojima basta da povuku prave poteze, daju dobre odgovore na sve okolnosti.
Napokon smo shvatili da više ne možemo ,,igrati'' defanzivno, postali smo otvoreni za sve i svakog u Crnoj Gori, čak i za one naše dojučerašnje sunarodnike, koji su dobrovoljno (ili ne) odlučili da ne budu više isto što i mi. Mi i kao pojedinci i kao narod imamo jednu veću brigu i odgovornost, ali i vrlo realan strah za Crnu Goru.
Iako bi bilo logično da želimo srušiti ove novocrnogorske i produkljanske tekovine i poslati ih u istoriju (ne sumnjam da će to uraditi i one same od sebe) mi ipak vjerujemo u preporod ove države, njeno kolektivno preumljenje, povratak sebi, njen prosperitet. Crnu Goru je prijeko potrebno vratiti sebi, jer je podaleko odlutala bez cilja, izgubila orjentire i kompase, zagazila u nekakvu kvaziestetsku površnost, u moderni crnogorski šovinizam obučen u odežde modernog građanskog multikulturalizma i multikonfesionalizma. Ona je i odstupila od svog tradicionalnog izvorišta i ishodišta. Stvorila je svoje podanike, koji funkcionišu po principu straha za goli život, za posao, stvorila beskičmenu masu mladih besciljnih i beznadežnih ljudi, poslušnika, poltrona, skorojevića, poluintelektualaca, trgovaca diplomama, ličnim kartama, falsifikatora svega i svačega.
Na kraju, i taj novi konstruisani novocrnogorski čovjek u čiji DNK se pokušava utisnuti i ubrizgati neki evropski antihrišćanski duh stvorio je najobičniji hibrid i ruinu, spremnu da se uruši svakog momenta. Naša je dakle ljudska briga i za ovakve pojave, fenomene i društvene deformitete. Naša ljubav je prije svega velika prema ovoj zemlji, majci naših predaka i njenih čojskih i čestitih sinova.
Oni koji ljubav prema Crnoj Gori mjere količinom novca i debljinom svog novčanika ne razumiju našu ljubav i brigu za ovakvu Crnu Goru. Desna ruka kada im je na srcu, lijeva je obično u džepu.
Njima Crna Gora treba kao sistem, firma, resurs odakle crpe materijalna bogatstva za sebe i svoje najbliže srodnike, rođake, kumove i prijatelje. Kako kaže Dobrica Ćosić na jednom mjestu u svojoj knjizi: ,,Država je kob crnogorskog plemena, ona je hrana neradu, javašluku i svakom nemoralu''. I ova teza je vrlo upotrebljiva u aktuelnom slučaju.
To je mjera njihove ,,ljubavi''! Upravo otuda i nerazumijevanje i naše raspre i podjele, animoziteti i njihova otvorena mržnja prema nama.
Mi smo po njivom doživljaju izdajnici, posrbice, teroristi, protivnici tekovina, destruktivci i rušitelji mlade države i demokratije?!
Oni su za nas zabludjela braća još uvijek odana komunističkoj ideologiji, ostala u 1941. godini... Tu je za njih vrijeme stalo i sve što rade i promišljaju dešava se sa te distance. Svako bira na koju će stranu, mi smo to davno izabrali.
Ako je cijena našeg opstanka kao naroda svetosavskog u Crnoj Gori odricanje od temeljnih opredjeljenja, imena, nacije, vjere, tradicije, lično nikad tu dilemu nijesam imao, niti je danas imam.
Neko će reći da će naša budućnost biti teška, a ja pitam - a kad to nije bilo teškoća za srpski narod ma gdje živio? Danas nije popularno biti ni Srbin usred Beograda. Neko će reći da se ne uklapamo u savremene tokove kako ovdašnje tako i politike na širem planu, a ja kažem- kad smo se mi u potpunosti uklapali u te tokove?
Neko će opet reći da zbog naše ljubavi prema Rusiji nikad naši politički predstavnici neće uzeti vlast u Crnoj Gori.
Bogu hvala, situacija se na međunarodnom planu značajno mijenja, neće vječito bespogovorno poslušništvo biti u modi.
Sve u svemu, i pobjeda Trampa je ohrabrenje za nas i rekao bih razlog za realni optimizam u povoljan razvoj daljih događaja.
Poslije kiše, uvijek dolazi sunce.