Piše: Magda Peternek
Legendarna Kubertenova izreka ‘’Važno je učestvovati’’ nikada mi nije prirasla za srce, a bogami ni za ‘’mozak’’. Zašto? Pa zato što je nekako mlaka, nema jačinu, i prije mi liči na ravnodušnost i malodušnost, nego na bilo koju vrstu borbe. Ta izreka se uglavnom vezuje za sportska takmičenja, ali je mnogi koriste kao utjehu u neuspjelim životnim situacijama. E, pa nije važno samo učestvovati, važno je i pobijediti. Biti pobjednik mnogo je bolji osjećaj, nego biti poražen. Naravno da samo jedan može biti na vrhu, ali ono što nas čini čovjekom jeste borba. Da, borba. Samo puko učestvovanje i zadovoljavanje time unaprijed je izgubljena utakmica. Ako smo dali sve od sebe i, sportskim rječnikom ostavili srce na terenu, onda ne možemo biti gubitnici.
Gubitnik je onaj koji je inertan, nezainteresovan i unaprijed spreman na predaju. Ono što razlikuje pobjednika od gubitnika jeste ponos, ali i priznanje drugome da je bolji. Andrić je to u svojim ‘’ Znakovima pored puta’’ objasnio ovim riječima: ‘’Kada jedan pobjednik učini neku grešku, on će reći pogriješio sam i naučiće lekciju, dok će gubitnik reći- to nije moj grijeh i naravno optuživaće druge’’.
Dakle, pružiti ruku boljem, priznati poraz, odati priznanje onome ko nas je u fer i korektnoj borbi nadmudrio i nadigrao, mogu samo pobjednici. Oni su na terenu života, prije svega, savladali svoju sujetu, samoljublje i ljubomoru. Podigli su se na postolje iznad svog egoizma i zaslužili medalju za hrabrost i čovječnost. Pobjednici znaju da su izazovi naši učitelji. S druge strane, gubitnik se pred izazovom osjeća kao žrtva. Loša sreća ili loš dan su uvijek njegova opravdanja i izgovori. Gubitnik ne vjeruje u sebe, ali zato i te kako misli da je pametniji od drugih. Dok pobjednik kaže ‘’mogu ja i bolje’’, gubitnik ‘’kliče’’- ‘’nisam tako loš kao drugi’’.
Nego, ne mogu da se ne osvrnem na proteklu Olimpijadu, i da naglasim da se osjećam kao pobjednik. Baš tako, iako dragi moj Kuberten, nisam učestvovala. Osjećam se tako, jer je ‘’mala’’ velika Srbija bogatija za osam medalja. Osjećam se kao pobjednik, jer su naši sportisti pokazali ogromnu želju i borbu da i sebe i nas učine srećnim. Oni su naši pobjednici, a i mi njihovi, jer smo bili uz njih i bodrili ih svim srcem.
A, ko su gubitnici? E, pa vidite, za mene su to ne oni koji su poraženi na terenu, već oni koji van njega nisu mogli da podnesu uspjeh srpskih sportista, i koji su se sakrili u mišju rupu, ne čestitajući svojoj dojučerašnjoj braći istorijski uspjeh. Pretpostavljam da to nije lako, ali je odlika velikih. No, gubitnik to ne može nikada biti. On ostaje zarobljen u svojoj zakržljaloj svijesti, zatrovan ljubomorom i naravno ogromnom sujetom. Neću da griješim dušu, bilo je par čestitki ‘’sa druge strane’’, ali sve je to šturo, škrto i nedovoljno (da ne kažem neiskreno). Nažalost, opet je većina ta koja ‘’diktira tempo’’ i koja čini da ovaj svijet bude sve drugo samo ne čaroban i lijep.
Za razliku od izreke ‘’važno je učestvovati’’, onu ‘’ko gubi ima pravo da se ljuti’’- ‘’VolEm’’. Ona daje onu neophodnu dozu sportske provokacije, koja je neophodna da se ne bi samo učestvovalo. Podstiče gubitnika da razmisli o svojim potezima, da se trgne iz malodušnosti i da reaguje, pa makar i ljutito. Da pokaže da u njemu ipak postoji želja, da sledeći put bude bolji, borbeniji i da pokuša da se revanšira.
Dakle, ko gubi ima pravo da se ljuti, tako da svi oni koji se nisu radovali uspjesima srpskih sportista, mogu slobodno da se ljute do mile volje. Mislim, imaju pravo na to. U svakom slučaju, mnogo je zdravije nego ćutati i ‘’žderati’’ se iznutra. Ja ću ovim putem čestitati i našim susjedima Hrvatima na zasluženim odličjima, kao i našoj Crnoj Gori, zvanoj Montenegro, na uspješnom plasmanu vaterpolista. Glavu gore, biće dana za megdana.
Pobjednik je, dragi moji, svjestan da su porazi sastavni dio života, i da zahvaljujući svojoj hrabrosti i snazi može naučiti mnogo od njih. I ono što je veoma važno jeste to da se porazi nikako ne smiju doživljavati tragično. Porazi postoje da bi nas opomenuli, ponegdje malo i usporili i vrlo često i preusmjerili. Ali nikako ne smijemo stati, i to se mora znati na ovom životnom putu. Za razliku od pobjednika, gubitnik se uljuljkuje u porazu i ubijeđen je da je dao sve od sebe, i da nikako ne postoji drugi način kojim bi pokušao da dođe do uspjeha. ‘’Pobjednik je dio rješenja, a gubitnik dio problema’’, opet podsjeća Andrić.
Uski su vidici gubitnika, uski i putevi svijesti. Bezidejnost ga tjera u ravnodušnost, a ova će se vrlo rado pozabaviti njegovim egom. Izgledaće sebi najbolji i najpametniji. Upravo to ga tjera u još jedan poraz, i čini ga još većim i što je sigurno vječitim gubitnikom.
Vrijeme u kome živimo uvjerava nas da se samo grčevitom borbom može opstati u igri zvanoj život. Ta igra nije uvijek zabavna, i ne bi ni valjalo da jeste. Savladati prepreke u sebi, pa onda one na putu, velika je borba, ali i velika nagrada svakako.
Zato, samo naprijed. Hrabro i ponosno. Gubiti se mora ponekad da bi se znalo uživati u pobjedi. I nije važno samo učestvovati. I da, mnogo je važno čestitati drugome pobjedu. Ja sam naučila da pružim ruku. I ja i moj bič. Jer, gubitnik je kič.(Autor je pjesnik)