<br />
U ovoj godini navršava se nekoliko godišnjica iz istorije ustavnog razvitka Crne Gore. Da ih, makar, pomenemo. Nakon Ustava iz 1905, imali smo i Ustav Narodne Republike Crne Gore iz 1946. godine. Potom sijeset ustava u periodu socijalističkog razvoja Crne Gore u Jugoslaviji. Na sve se, izgleda, to zaboravilo i obilježiće se svečano samo 10. godišnjica Ustava iz 2006. godine, nakon referenduma o samostalnoj, uspravnoj i pogotovo prosperitetnoj Crnoj Gori, koja je evo, za samo 10 godina – uspjela da ne zapošljava oko 20% radno sposobnog stanovništva, koja se zadužila dvije milijarde dolara. I ova godišnjica obilježiće se velelepno; pašće i velika obećanja, a ona su odavno kod naroda označena kao - „ludom radovanje“. Biće to još jedna potvrda da od nas sadašnjih počinje istorija Crne Gore itd.itd.
Kao da prije toga nikoga i ništa nije bilo. Kao da je Crna Gora skorojevićka, kao država - poput njenih susjeda. Svojevremeno sam imao ponudu od „evropskih faktora“ da napišem vrlo skraćenu verziju istorije Crne Gore, kako su to već uradile nekadašnje republike u nekadašnoj zajedničkoj državi. Odbio sam vrlo povoljne finansijske uslove, jer nije prihvaćen moj predlog o obimu te Istorije Crne Gore. Čak su se i začudili uz komentar da „toliko nema ni Slovenija“. Moj odgovor je bio, opet, za njih, začuđujući: pa naravno da bi ona morala imati makar duplo manji obim od Crne Gore, odgovorio sam citirajući zapis stranih putopisaca o Crnoj Gori i njenom narodu: Kako su, bogati ovi siromašni Crnogorci!
Prilika je da se podjestimo i onog ranijeg vremena, kada su bila manja obećanja a veća realna nadanja. Riječ je o prvom Ustavu o položaju Crne Gore u Jugoslaviji, koji je izglasan na zasijedanju skupštine – 31. decembra 1946. godine (Zapažamo da tada to nisu bili neradni dani kao danas). To piše u odluci 31.XII 1946. godine koju potpisuju predsjednik Ustavotvorne skupštine Petar Komnenić i sekretar Spaso Drakić.
U prvom članu Ustava piše da je Crna Gora: „Država republikanskog oblika“. U čl. 4: „Državni grb NR CG predstavlja Lovćen sa Njegoševom kapelom“. A u čl. 5: „Državna zastava NR Crne Gore sastoji se iz tri boje: crvena, plava i bijela – sa crvenom petokrakom u sredini.“ Član 6: „Glavni grad NR CG je Titograd.“ Citiraćemo i član 7: „U Narodnoj republici Crnoj Gori – sva vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu.“ Najzad ćemo citirati i član 21 u kome se kaže da: „Ne priznaju se nikakve privilegije po rođenju, položaju (imovnom stanju i stupnju obrazovanja).“
Nijedan od navedenih članova Ustava 1946. nećemo komentarisati, bez obzira na protok vremena od 70 godina. Umjesto toga citiraću diskusije uglednika, članova Ustavnog odbora Ustavotvorne Skupštine NRCG i drugih pravnika, kako bi se stvorila realna slika što se tada htjelo.
Blažo Borovinić predsjednik Ustavnog odbora u opširnom izlaganju (45-48). potencira princip nacionalne slobode i ravnopravnosti. Zalaže se “za nacionalno oslobođenje radnog naroda” (47). Mnogo opširnije o istom pitanju govori “Ministar pravosuđa Radonja Golubović (48-57). “Crnogorski narod, vodeći borbu za svoj opstanak... istovremeno je vodio borbu za ostvarenje svoje državnosti” (48) Luka Banović insistira da je „nova Crna Gora zemlja radnika i seljaka” (58) Vuko Radović konkretno pominje crnogorsko nacionalno pitanje kao uslov svestranog razvoja Crne Gore. Don Niko Luković, kako se i očekivalo, bio je najopširniji u izlaganju (61-73). Daje pregled istorije Crne Gore u kojoj je uvijek vijorio “srpski bajrak, simbol junaštva, viteštva i slobode” (61) Citira poznate stihove Puškina o Crnoj Gori, zatim engleskog pjesnika Alfreda Tenisona i dr. Figurativno govori o ustanku 1941. godine: “kao da se mrav digao na lava ili David na Golijata”. (64) Na drugom mjestu kaže “Crnogorci nijesu ograničili svoju ljubav samo na Crnu Goru, nego i na sve Južne Slovene... osobito na majku...Rusiju”. I ostali govornici insistiraju na ostvarenoj slobodi i na očekivanom blagostanju naroda. Uvijek se ističe primjer SSSR. Dušan Đurović kaže da je Narodna Skupština “predstavnik narodnog suvereniteta NR Crne Gore” i “da je suverenitet NR Crne Gore ograničen samo pravima koja su ovim Ustavom data. Jugoslaviji.” (94) Vukoman Džaković govori konkretno o “priznanju crnogorske nacije” (113). Polemiše sa onima koji smatraju “da crnogorska nacija ne postoji” (113) i koji “suprotstavljaju Crnogorstvo-Srpstvu” i koji se plaše separatizma, tvrdeći da on pospješuje “proces raskomodavanja Jugoslavije” (113).U objašnjavanju crnogorske nacije oslanja se na “Staljinovu teoriju o nacionalnom pitanju – postojanje crnogorske nacije je nedvosmisleno jasno.”
Nacionalno je ipak bilo zanemareno. U tkz. staljinskom Ustavu iz 1935. godine SSSR je definisan kao država „radničke klase“. Tu formulaciju je preuzeo i prvi Ustav Enver Hodžine Albanije. To je bio pogled i naših specijalista za Ustav iz 1946. godine. Navešćemo još i ovaj vrlo bitan podatak: U zabilješkama su sačuvane Titove primjedbe na račun takvog razmišljanja prvog pjedsjednika Vlade NR CG Blaža Jovanovića i prvog predsjednika Prezidijuma NR CG Miloša Rašovića: “Kakva je to crnogorska nacija kada se dva najveća funkcionera Crne Gore kazuju da su Srbi?”
Umjesto kasnijih tirada o tzv. „nacionalnom“ – veličalo se Jugoslovenstvo i Slovenstvo. Naveli smo par citata o tome. Tek toliko da se ne zaboravi kako je bilo i kako je danas: zavođenje sankcija Rusiji i antiruska politika nije predviđena ni Ustavom od prije 10 godina, još manje antisrpska ili antislovenska pa i antipravoslavna.
Sedamdeset godina je prohujalo. Svako ih pamti na svoj način. Kada je riječ o izgrađenosti državnog sistema, utisak je da se nije mnogo uznapredovalo. Naročito u poslednjih 20-30 godina, ili – da budemo još precizniji – od najnovijeg Ustava 2006. kao da ubrazno nazadujemo po raznim bitnim osnovama. Uprkos zaglušujećoj medijskoj galami da smo izgradili i da izgrađujemo modernu i efikasnu državu i da imamo vlast po mjeri naroda, još uvijek smo daleko od evropske demokratije.
Naročito kada je, u pitanju državna imovina, zadržane su negdašnje despotske navike tuđina. Često se državna kasa smatra ličnom imovinom. U pitanju je i sazrijevanje građanske svijesti. Traži se da probleme rješavaju ličnosti, a ne institucije itd.
Crna Gora se i dalje nalazi na vjetrometini. Moglo bi se reći da je naše vrijeme burno vrijeme, bremenito mnogo čime, pa zato i prijeteće; sve, češće se u medijima govori i piše o Trećem svjetskom ratu, koji bi u stvari bio „smak svijeta“. Uređenje države je zato imperativ vremena. Njeno pravno funkcionisanje je nasušna potreba. Vratimo se zato nekim osnovnim načelima Ustava iz 1946. godine da „vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu“ i pogotovo načelu da se ne priznaju nikakve privilegije –(ni) po rođenju, (ni) po položaju. Narod mora da odlučuje o svojoj sudbini. Očito su nužne korjenite promjene. „Napredak je nemoguć bez promjena“ – pisao je Bernard Šo. Onaj ko ne može sebe da promijeni – ne može promijeniti ništa drugo.“
Piše: akademik Zoran Lakić