Piše: Vuk Vuković
Doživimo estetski predmet kao proces kroz koji se upuštamo u avanturu sa vrhunskim bolom, sa ljepotom kakva se otkriva samo u derealizaciji, naprosto, mislimo jedno pustošenje koje uživa u nestajanju. U tome nema ničeg negativnog, prisiljavati ovo tijelo da se estetski okrene protiv sebe. „Ništa tako ne prija kao osjećaj mršavosti.“ Kate Moss
Tijelo kao da ne može podnijeti stroge estetske kriterijume, zračenja, logorovanje modelingu. Sve dok podleže zakonima instinkta, tijelo je prost model, onaj koji ne zadovoljava princip minimalizma.
Estetska preokupacija organa egzorcira iz sebe sve prirodno, svaki ekstrakt koji luči sok željan udvajanja. Neprekidno smo pod tenzijom objekta koji govori o varenju, cirkulaciji, raznim kiselinama... Hranu ne treba, stoga, doživljavati kao prvog neprijatelja tijelu, suprotno, tijelo mora prestati da bude hrana. Dostići tu prozirnost, znači ostvariti se estetski.
Mršavost je dijabolična! Nestvarna, estetika zahtijeva da se tijelo opustoši, da se svede na imunost koja će opstajati još jedino pomognuta vještačkim preparatima. XX vijek je doživio tijelo kao katastrofu (predugo se imalo tijelo, potrebna nam je istorija koja će u budućnosti mutirati u nešto što bi bilo istorija bez tijela); suočeni sa teretom koga nesvjesno nosimo, odjednom smo snažno poželjeli proždrijeti ovo tijelo. Istrajavajući na liticama svjesnosti, neminovno je da estetika zahtijeva kozmetikaciju tijela. Preparati za izbjeljivanje ili priručnik o kliničkoj estetici: da, žal za izgubljenim rajem govori u kolikoj smo mjeri željni se ratosiljati ove smjese bez forme.
Retro je govoriti o seksu. Pornografija, uveličavajući seks, vrši nad njim nezamislivu torturu, prikazujući nagon u svijetlu zaostale energije. Imati potrebu, znak je niske estetike, čak i prljavosti koju niko ne želi priznati i podijeliti. – (U pokušaju reformacije devetnaestog vijeka, dogodila nam se higijena i bezvučnost, plastičnost i umivenost, kloniranje praznine. Zavođenje je bez njuha, nokta, cinizma, izbijeljeno i anksiozno, ono se muči sa predmetom kojeg više ne može ni izmisliti. Stvar je u tome da, uistinu, ljepota ne pobuđuje nikakvu reakciju, to je krajnja stranost. Tragajući za tom vazdušnom opsjenom, istrijebili smo odraz, pa ipak, ni to nije dovoljno da bi se odjavilo tijelo.)
Izgladnjivanje u sebi skriva pravu čar, mogućnost da se neprekidno miriše smrt. Nemati šta umrijeti, jeste estetski ideal! Ispod haljine, model ne krije ništa. Ako tijelo nije pustinja, ostajući pritom privlačno, izgubilo je estetsku dimenziju.
Veliki trijumf mode, sasvim se izvjesno sastoji u tome, što odavno nema ništa sa tijelom. Kako god doživljavali i tumačili relnost (koje sada ima više jer je suštinski nema), negdje razumijemo da ni pornografija nema tijelo. To što njime indiferentno raspolaže, jasno daje do znanja kako ga lažira. Trkačke obline, silikonski urnebes, snaga amsterdamskog udesa: i pored pobuđivanja divljih djelova, pornografija ostaje kratkog daha, jedini fenomen koji ne pokreće nikakav utisak. U odnosu na pornografiju, kao i na minimal muziku, sjećanje ne važi.
Interesuje nas tijelo koje više ništa ne ispušta. Mršavost je ljubav prema hemijskom snu, slobodi od poniženja, tu nema ničeg stvarnog, i tim prije pruža priliku za jedno bezbolno samozaljubljivanje.
Mršavost je ta koja će objaviti kraj ljubavi. Dijeta nema nikakav cilj, baš kao ni ljubav. Dugotrajni osjećaj izgladnjelosti koja se kao žrtva prinosi estetici, drži fokus na sebe, tu ljubav nema šta da traži, odveć putena i otvorena. Kaloričnost je po sebi topla, idilična, negdje i malodušna, dok mršavost odaje nešto prvobitno, ludo od čulâ, nezavisno. Okoštalost je suverenost koja prije bira smrt nego porodicu, društvo, državu.
Tek kad se moda okrenula apsolutnoj apstrakciji (tonalnim krpicama koje od sebe žestoko odbijaju boju ili bilo kakvu predstavu, budući da se ima posla sa vančulnom modom), tijelo se sagledalo u njegovoj neodrživosti. Krajnje pojednostavljivanje stvari (može i – feng šui ukus) ima razlog što tijelo vidi kao neusklađeni izum, koji se, i pri najmanjoj svjesnosti, pokazuje neupotrebljiv. S druge strane, pitanje nije kako bez tijela, već zar sa tijelom? Ono što odudara jeste tijelo, toliko zahtijevno i prisutno da ga je nemoguće ignorisati. Estetsko percipiranje mora ići iznad tijela, kako bi mršavost ubijedila da ovo nije od tijela.