Piše: Boris Jovanović
Nijesam jedini koji je došao do veleumnog zaključka koji ostavlja bez daha: bilo bi nam mnogo bolje da nam je malo gore.
Upoređivao sam sopstveni veleumni zaključak sa ostalim veleumnim zaključcima veleumnika sa kojima uglavnom drugujem i zaključio da su nam zaključci gotovo identično zaključeni. Dakle: to je to i tako je to!
Da nam je gore, bilo bi nade, bilo bi izvjesnog boljitka, ali kad nam je ovako kako je, nade su tanke, a izvjesni boljitak je potpuno neizvjestan ukoliko se ne desi neko veliko čudo ili prava pravcata mikroapokalipsa koja bi drugovima gore pomrsila konce i pobrkala lončiće. Horski se slažemo: to je jednako vjerovatno kao što je vjerovatno da Padišah opet postane četnik ili makar zadrti srpski domaćin. Da će nekadašnji slavni nalagač badnjaka opet raspiriti srpski oganj vjerovatno je koliko i da će Crna Gorica opet postati Crna Gora, a Montenigersi opet postati Crnogorci. Malo morgen, rekao bi praistorijski srpski vožd sa crvenom petokrakom na reveru i crnim pečatom na krštenici.
Kad ne bi živjeli na foru, građanke i građani dične Gorice Crne možda bi i razmišljali da izistinski i temeljito promjene sopstveni život. Jer, život ipak nije fora, iako je dobar fazon živjeti na foru u vremenima loših viceva. Dakle, građanstvo se ponaša vickasto u vicu koji se valjda naziva državom. Život na foru se nastavlja i tako Crna Gora, ponosito srpsko stijenje i srpske krune drago kamenje( valjda nijesam nešto pogriješio ili dopisao) postaje crna fora jednako kamenita i krševita, a sve manje dična.
Život na foru postao je antropološki, sociopsihološki, politički, a bogme, i biološki fenomen. Elem, nikome nije baš loše iako mu je loše. Nikada nije baš teško iako je teško. Život na foru je, zaključujemo, nešto što se ne živi, ali se ipak izdržava. Obučeni i izdržljivi građani sasvim lako podnose teški život, a sve po zakonitostima života na foru koji je odavno postao jedini mogući život u državici koja liči na dobar fazon ili masni vic. Kako kad i kako kome. Suviše ozbiljni građani koji u svojoj ozbiljnosti liče na okamenjene antičke junake su zapravo malo smiješno pleme koje učestvuje u farsi koja nikakda i nikome ne donosi ništa novo, ali koja svima i svakome traje i donosi, nevjerovatno, ali istinito, dosadna iznenađenja!
Naše malo, ali odabrano pleme se neprestano iščuđava svejednako istim i užasavajuće dosadnim stvarima i tako život na foru dovode do krajnje granice potpunog sloma koji se neće dogoditi. Iščuđavaju se recimo što su lopovi u zatvoru ili što su lupeži na slobodi ili što su u zatvoru i na vlasti ljudi neodoljivo slični jedni drugima. Zapanjujuća činjenica im je što Padišah još uvijek vlada ili što Zemlja nije ravna ploča, ili što je morska voda slana, a snijeg, gle čuda, bijel. Zapanjeni su, dakle, jednom zauvijek svim onim što i daje smisao njihovom životu i što od njihovog života stvara život na foru. Da je drugačije, da je ozbiljnije, da je poštenije, da je istinitije, ne bi bilo života na foru, vic bi se završio, raspršila bi se velika iluzija malog plemena i sve bi zaličilo na ozbiljnu stvar. A malo pleme, iako smrtno ozbiljno, nije baš za ozbiljne stvari. Nije u tome fora, fora je u ovome. A ovo je nešto što se ne da lako opisati, ali se strahovito i grozovito osjeća kao život koji peče i boli, no ipak pretrajava i raduje...
I tako teku dani na foru. Fora je raditi, a ne raditi. Fora je uzimati, a ne zaraditi. Fora je učiti, a ne naučiti. Fora je diplomirati, a ne studirati. Fora je voljeti, a mrzjeti. Fora je imati, a ne biti. Fora je biti drogiran, a ne biti pijan. Fora je biti i drogiran i pijan, a nikada ne biti trijezan. Fora je ne znati, a znati. Fora je znati da znanje nije fora i da samo neznanje donosi i zvanje i imanje. Fora je biti pajtos ološima, fora je makar poznavati ološ. Fora je postati ološ, jer je perspektiva u banditizmu i karijerizmu, u safariju na kojem su oni koji ne žive na foru zapravo egzotične životinje koje uveseljavaju svojom neukrotivošću...
Život na foru svakom dilberu podiže cijenu. Svakom mediokritetu diže rejting. Svakom dupeglavcu ubrizgava dozu adrenalina. Ovisnici o adrenalinu su takođe fora, mada su se nekada davno zvali budalama. Budale koje su skapirale foru znaju da je glavna fora život na foru.
I zato im ne vjerujte kada kažu da im je loše. Da je zaista loše, zaista bi bilo bolje.
Nastaviće se naš jeftini serijal sa istim glumcima, sa istim epizodistima. Isti režiser će još dugo snimati isti film u kojem je sve poznato, ali koji će uvijek imati svoje gledaoce, svoje poluprazne mračne sale u kojima će oni koji žive na foru zavidjeti onima koji na foru žive...
(Autor je književnik)