Piše: Dragan Mraović
Bari je lijep grad, iako se nalazi u sirotinjskom prirodnom okruženju, bez vode, bez šuma, sa karstnim poljima u kojima je više kamena, no crvene zemlje. Vrijedni Italijani su svejedno napravili divno stanište, doveli pijaću vodu iz planine sa 350 kilometara daljine, izgradili veličanstvene građevine, monumentalno šetalište duž mora. Zasadili su beskrajne maslinjake i vinograde. Ali, sve je to nastalo prije ovog doba neoliberalizma i evroatlantizma. Sve je to stvoreno u monarhiji i pod Musolinijem. Sve ostalo poslije toga nije vrijedno pomena.
Prvi put su se Srbi „na brojnim brodovima“ iskrcali 642. godine, južno od Gargana kraj Siponta, današnje Manfredonije, sjeverno od Barija u čijem su oslobođenju od Saracena učestvovali, potom, 871. godine, kada su se pridružili vizantijskoj floti. Zahumskim knjaz Mihajlo Višević je, 926. godine, opet osvojio Siponto. Srpski kralj Konstantin Bodin, sin kralja Mihajla, osnivača srpske moći, ženi se 1081. godine Jakvintom, kćerkom Arđirica iz Barija koji je bio porijeklom Grk. Ona je 26 godina vladala Srbijom. Čudesna ikona nad grobom Svetog Nikole u bazilici u Bariju je poklon Stefana Dečanskog, a oltar od 600 kilograma srebra poklon kralja Milutina, dok je Car Dušan namjenio 200 perpera godišnje za izdržavanje bazilike Sveca. Kralj Nikola je često dolazio i bio toliko poznat u gradu da su ga Barijci zvali „čika Nikola“, još prije Jelenine udaje za Vitorija Emanuela Trećeg, u Crnoj Gori poznatijeg pod nadimkom „Sabljica“. Bari je prihvatio, tokom Drugog svjetskog rata, crnogorske i srpske ranjenike koji su prevoženi avionima iz Berana. Poslije toga, Bari je bio decenijama drugi Trst za Beograd i Podgoricu.
Dakle, ima mnogo razloga da se Crnogorci i Srbi dive Bariju, da ga vole i razvijaju dobre odnose. Nažalost, poslije raspada Jugoslavije, jedine odnose je, još jedno vrijeme, održavao Gospodar, ali zavjerenički i tajno, noću, preko „tranzita“ Korbeli-gliserima koji su krijumčarili bakse za koje su „italijanski turisti“ plaćali taksu po poreskoj stopi od „četiri paklice u džep Gospodara, a jedna u državni budžet“.
Taj i takav Bari, lijep na oko, naročito kada su pritisak i vlaga veliki, a vjetar nepovoljan – smrdi. Ulice se ne peru, pa je naročito ponedeljkom ujutru, dok trgovci ne počiste pločnike ispred radnji, teško proći ulicama, a da se ne ugazi. Ali, smrdi cijeli grad i bez toga, jer se dva kolektora gradske kanalizacije izlivaju direktno u more.
Naravno, postoje u svijetu sistemi, koriste se i u Crnoj Gori, koji cijevima odvode fekalije daleko od obale, do određene dubine, gdje se one razlažu pod pritiskom vode, pa nema smrada. ali toga nema u Bariju. Naša sirotinja takođe redovno pere noću ulice u gradovima, a italijanska evroatlantska gospoda to ne čine, pa mogu i u centru grada lako da ugaze u smrad. Među tom gospodom je šest najbogatijih milijardera Italije, od njih ukupno dvadesetak.
Gradonačelnik kaže da gradski fondovi ne mogu da pokriju potrebne investicije, a bogata gospoda neće da investiraju da grad bude mirišljav i čist, jer ionako ne stanuju u samom gradu, u kome samo prave pare, nego u vilama na okolnim uzvisinama, u šumarcima sa čistim vazduhom. On ne smije da ih jače oporezuje i prikupi pare da odvede fekalije dalje od obale, jer u tom slučaju neće više biti gradonačelnik.
To je neoliberalistički i evroatlantski „raj“ u kome gospoda na vlasti udišu šumski vazduh, a građani, na čijoj grbači su oni stvorili moć i pare, udišu njihove fekalije, jer se u tom „raju“ ukidaju socijalna prava da bi narod udisao smrad Evroatlantske unije.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)