Porudzbenica
Riječ
Dana |
Radovan Asanović, funkcioner Demosa:
Možda Pozitivna igra igru Slavka Perovića, ali sam najbliži zaključku da međunarodna zajednica igra igru „Milošević’’.
|
Vic
Dana :) |
Zaposli se Mujo u Njujorku na pranju prozora i tako se jednog dana oklizne i padne sa 16 sprata na ulicu. Prolaznici se okupili oko njega i u taj tren naiđe i Haso. Gleda on Muja koji je taman počeo dolaziti k sebi i priupita:
- Pa dobro Mujo što je bilo?
- Ma ne znam bolan Haso - evo i ja stigo maločas.
|
|
|
|
|
Stav
Zaborav kao
izbavljenje
Zla sjećanja kada se usele u čovjekovu dušu u stanju su da porode melanholiju i čovjek tada hita ka zaboravu kao vrsti izbavljenja
Piše: Dr. Miodrag Čizmović
Zaista je velika tajna šta svijest uzima da je bitno i šta pamti. Nekada događaji za koje mislimo da su nezaboravni lagano iščezavaju i padaju u zaborav. Isto tako dešava se da razne trivijalnosti ostaju neugasive u našoj svijesti. U tom pogledu prošlost je umnogome sadašnjost. Nekada nas prošla uvreda više boli negoli muka današnjeg dana. Pamćenje onoga što je bilo prati čovjeka i ispunjava dio njegove svijesti. U jednoj pravoslavnoj molitvi nailazimo na molbu Gospodu da nas izbavi od zlih sjećanja. Zla sjećanja kada se usele u čovjekovu dušu u stanju su da porode melanholiju i čovjek tada hita ka zaboravu kao vrsti izbavljenja. Kada bi čovjek sve pamtio počeo bi gubiti sebe. I tada dolazi zaborav kao oslobađanje i olakšanje. Stvaralaštvom je moguće, donekle, pobijediti zla sjećanja iz prošlosti, rasteretiti čovjeka od trauma i utisaka nataloženih u podsvijesti. Jedino je u Hrišćanstvu moguće prepoznati stav da se suštinski prošlost može pobijediti. Naime, ono je jedino proniknulo u tajnu zaborava i brisanja prošlosti kroz svetu tajnu pokajanja. Grčka riječ za pokajanje je metanoia ili preumljenje što u stvari predstavlja promjenu samoga uma koji se razumijeva kao mjesto u kome se integriše čitavo ljudsko biće. Riječ preumiti u izvijesnom smislu sugeriše zaborav i suštinsku pobjedu nad promašajima i grehovima prošlosti. Samim tim mijenja se i unutrašnji čovjek, i u izvijesnom smislu to je i pobjeda nad prošlošću. Ali zaborav u izvijesnom smislu predstavlja i vrstu izdaje svijesti. Kod Gogolja je moguće naići na misao da je najžalosnije u životu ništa dobra nevidjeti u dobru. Naime, kada zaboravljamo na ljubav, na dobročinstvo, na žrtvu, na odanost mi izdajemo.
Vrlo je indikativan i kolektivni zaborav. U tom pogledu najilustrativniji je odnos Crnogoraca prema Rusiji. Sjetimo se samo najpoznatijih izreka Svetog Petra Cetinjskog: „Proklet da je svaki Crnogorac koji se odrekao majke Rusije ili Bog na nebu Rusija na zemlji“. Da ne citiramo njegov testament koji je više nego decidan. Pojedini istoričari navode podatak da je jedna od stavki budžeta carske Rusije još od Petra Velikog bila pomoć Crnoj Gori i koja je skoro neprekidno stizala do 1916 godine. Čime je Crna Gora zaslužila toliku ljubav, toliku duboku odanost? Navešćemo samo par najkarakterističnijih primjera te očinske brižnosti. Naime, u memoarima Gavra Vukovića nailazimo na podatak da je carska Rusija svojim kanalima poslala teško naoružanje koje je umnogome pomoglo da Nikšić više ne bude turski grad. Na Berlinskom kongresu ruski delegati su zaprijetili napuštanjem kongresa ukoliko se Bar ne pripoji Crnoj Gori i Crna Gora nedobije izlazak na Jadransko more. Prilikom posjete knjaza Nikole carskoj Rusiji 1889. godine Ruski Car Aleksandar III dižući zdravicu je rekao: Dižem ovu čašu u zdravlje knjaza Crne Gore Nikole I Petrovića Njegoša, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije. Car Aleksandr III izgradio je u narodu poznat, Carev most. Ktitor Saborne Crkve u Nikšiću bio je ruski car Nikolaj II Romanov. Carev most i Saborna crkva u Nikšiću samo su neka od najznačajnih zdanja koje je Carska Rusija izgradila u Crnoj Gori. Isto tako nemoguće je zaboraviti da je car Nikolaj II ne oklijevajući ušao u prvi svjetski rat da bi zaštitio svoju pravoslavnu braću na Balkanu. Njegova nesmjerljiva žrtva koštala ga je i prestola i života. Sama činjenica da se veliki broj naših ljudi primio na ideju komunizma u znatnoj mjeri duguje činjenici da je boljševizam trijmfovao u Rusiji. Sjećam se razgovora sa našim kumom, golootočaninom, koji je godinama bio zatočen u kazamatima Golog otoka, kada je na pitanje zašto ga je privukla ideja komunizma odgovorio da je glavni razlog što je Rusija disala tom idejom. Da je kojim slučajem ideja komunizma došla iz bilo koje druge zemlje, čisto sumnjam da bi joj se priklonio, rekao je tada. Iako je marksizam zapadnoevropski izum, sama činjenica da se primila na ruskom tlu mnogima kao da je sugerisala da se u toj ideji krije istinska žeđ za pravednošću, preokupacija tako karakteristična za slovenski duh. Međutim, nastupa doba kada više ništa ne treba da bude važno! Spinoza sa svojim stavom „negacija negacije“, kao da postaje preteča svih relativizatora, svih onih koji sa nevjerovatnom lakoćom zaboravljaju sve. Naime stavom: negacija negacije, Spinoza sugeriše da ništa nije savršeno i dobro da ne bi bilo zamjenjeno nečim boljim i savršenim. Stav kojim se personifikuje promišljanje da svaka generacija treba da se ponaša kao da život počinje od nje. Prirodna konsekvenca ovoga stava je da sve treba dovesti u pitanje i da apsolutne istine nema. A, kada promišljamo na taj način, i sama ljubav prema Rusiji, tumači se kao neka trenutna euforija davno zaboravljenih predaka. Našim precima kao da je u srcima odzvanjalo: Ako te zaboravim Rusijo neka me zaboravi desnica moja, međutim ohladnjelim ljudima svakodnevice, sklonih zaboravu i relativizaciji, taj odnos prema Rusiji djeluje iluzorno i maglovito tako da ćemo često čuti promišljanje: pa zašto je to toliko važno? Što je bilo bilo je, Ili pak: molim vas dopustimo da istoričari rade svoj posao. Izgubljeni i dezorijentisani čovjek sumorne svakodnevnice neminovno će se zapitati: Da li je to ikada i bilo? Zaista, nije sve ni u prošlosti bilo vrijedno i za nezaborav. Ali vrijeme svijedoči da kada se odričemo onog vječnog i neuništivog iz prošlosti počinjemo graditi nepostojanu i ništavnu budućnost. U tom smislu najilustrativnije su riječi Nikolaja Velimirovića: „Sadašnjost je sudija prošlosti, a budućnost sadašnjost. Samo glumci očekuju aplauz u toku predstave.“
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
Uslovi korišćenja
Svako neovlašćeno korišćenje sadržaja štampanog i on-line izdanja Dana kažnjivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na zaštitu od istog, kao i na naknadu štete prouzrokovane takvim radnjama.
Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, štampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz naših izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.
MARKETING
loading...
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|