Autor: Bo­ris De­žu­lo­vić


Kristijan Kiki Golubović, ču­li ste već, prije neki dan je napustio ‘’Farmu’’ i nacija je na nogama: da li je moguće da će najveća nacionalna televizijska zvijezda zaista završiti u zatvoru zbog dilovanja heroina?
Mnogo je materijalnih dokaza za tvrd­nju da je cijela Srbija jedna grupna psihijatrijska seansa, ali malo je dokaza materijalnijih od slučaja Kristijana Golubovića, jednog od rijet­kih preživjelih heroja beogradskih devedesetih iz kultne knjige i dokumentarca ‘’Vidimo se u či­tu­lji’’: strašni Kiki, nekoć strah i trepet beogradskog podzemlja, dvadeset godina docnije obreo se, eto, u rijalitiju ‘’Farma’’, frik-šouu sa ocvalim pjevačima, starletama, manekenima, zemljoradnicima i suspendovanim policijskim inspekt­orima, bodi-bilderima što depiliraju dupe.
Sunce ti je.em, na šta je spala nekad nadaleko zloglasna beogradska gangsterska scena! I dok ga Knele, Majmun, Šaban, Pirke i kolege još čekaju u čituljama – na Fejsbu­ku za penzionere i krimose – eto strašnog Kristijana u televizijskom programu za dokone domaćice i srednjošk­olce s posebnim potrebama, gdje se između dvije reklame za tampone mlati sa nekakvom polovnom ribom, navodno glumicom, i gađa je palačinkama sa sponzorskom marmeladom!
Drugari iz devedesetih okreću se tako u neobilježenim grobovima kao centrifuge, a još siromasi ni­su ni saznali da se nije to promijenio zloglasni Kristijan – eno ga, naime, i dalje maše utokama i preprodaje heroin – nego Srbija oko njega.
Svakako, mnogo je sad razumljivije zaš­to se autor kultne ‘’Čitulje’’ Aleksandar Knežević zamonašio i otišao na Hilandar, gdje kao monah Romilo izučava Marsela Prusta. Šta on, je.i ga, danas da radi u Srbiji? Da u Lisovićima snima Kristijana Golubovića kako Staniju lju­bi u dupe?
U vrijeme kad je zajedno sa Vojislavom Tufegdžićem i Jankom Baljkom snimao čuveni dokumentarac, bio je to dotad neviđeni poduhvat: nagovoriti žestoke dizelaše s asfalta da pred kamerom otvoreno govore o svojoj svakodnevici, pljačkama, iznudama, obračunima, sačeku­šama, ubistvima i gangsterskoj boli-me-bre-ku.ac filosofiji. Film je šokirao pu­bli­ku u Srbiji i svijetu, pokupio brojne nagrade na festivalima, pirat­ske kasete su se dijelile po Balkanu, cijela jedna nova mitologija sagrađena je oko ‘’Čitulje’’, a sami autori više su puta javno odali priznanje, čak i zahvalnost ak­terima – od kojih su trojica, što bi rekao Kristijan, ‘’morali da bu­du ubiveni’’ prije završet­ka snimanja – što su pred javnošću rastvorili mračni podzemni milje o kojemu je tadašnja zvanična Srbija ćutala kao Rade Ćaldović Ćenta pred njemačkim istražnim sudijom.
Dvadeset godina kasnije, eto, žestoki momci sa beogradskog asfalta i dalje mašu utokama, raz­bijaju kafane i diluju heroin, samo što ih više ne snimaju gerilske nezavisne produkcije i hrabri, mladi filmadžije na nepoznatim lokacijama, noseći u torbama kamere i sopstvene glave: danas ih snimaju televizije s nacionalnom frekvencijom, posle turske sapunice i Dnevnika, uživo sa farme u Lisovićima, da zajedno sa srp­skim estradnim i bulevarskim polusvijetom u prajm-tajmu naglas govore proste riječi, gađaju se palačinkama i zabavljaju odmaklo oglupjelu naciju.
U savremenoj ‘’či­tu­lji’’ – ‘’Vidimo se na Farmi’’ – krimosi, pjevačice, starlete i ostali talog sa dna Srbije, dizelaši i dizelašice našeg vremena, pred kamerama nacionalne televizije otvoreno tako govore o svojoj svakodnevici i obračunima, Jelena Golubović svjedoči o svom obračunu sa zloglasnom Vesnom Vukelić Vendi u sačeku­ši pred zgradom ‘’Pinka’’, Zorica o sukobu s Majom, Ali King o okršaju sa Lepomirom, a Kristijan objašnjava zaš­to je Jelena morala da bude ‘’prebivena’’ palačinkom – rastvarajući pred javnošću mračni podzemni milje o kojemu današnja Srbija… je.i ga, zna sve.
Okreću se tako njegovi saborci iz devedesetih u neobilježenim grobovima kao Aleksandar Vu­čić na vjetru, a siromasi još, rekoh, ni­su ni saznali da se nije to promijenio njihov drugar – eno ga još uvijek maše utokama i preprodaje heroin – nego Srbija oko njega.
Ne samo, naime, da dvadeset godina posle o svojoj svakodnevici, pljačkama, iznudama, obračunima, sačeku­šama, ubistvima i gangsterskoj boli-me-bre-ku.ac filosofiji, umjesto pred kamerama neke gerilske nezavisne produkcije ili sudijom kakvog opš­tinskog suda, govori pred kamerama imbecilnog rijaliti-šoua na nacionalnoj televiziji, nego je u imbecilni rijaliti-šou na nacionalnoj televiziji poslat direk­tno sa beogradskog Višeg suda, pod policijskom pratnjom, usred – ne znam sad kako to da napišem, a da mi Šaban, Majmun i Knele povjeruju – usred dakle izdržavanja kazne od osam godina zatvora za dilovanje heroina!
Sunce ti je.em osam puta, čovjeku pravosnažno osuđenom zbog dokazane ilegalne trgovine narkoticima Vi­ši sud jedne prave pravcate države odobrava odgodu odsluženja preostale četiri godine zatvora zbog učestvovanja u rijaliti-šouu privatne komercijalne televizije, a autor ove rečenice u realnom vremenu, još dok je piše, shvata da je iz nekog razloga istakao kako je pomenuta televizija privatna i komercijalna, šta znači da bi valjda bilo normalno i u redu da osuđenog kriminalca državni sud šalje na rijaliti na državnoj televiziji! Jel’ vidite šta Srbija uradi od čovjeka?
Šta bi drugari iz ‘’Čitulje’’ dali da su doživeli takvu Srbiju! Da pred nekakvim opš­tinskim ili Vi­šim sudom samo lijepo zamole da im se izdržavanje kazne za višestruko ubistvo odgodi zbog učestvovanja u ‘’Farmi’’, ‘’Big braderu’’ ili, šta ja znam, ‘’Zvijezdama Granda’’, a časni sudija najprije se zaprepašćeno okrene prema tužiocu i oz­biljno mu priprijeti što zaje.ava čovjeka s televizije, zvijezdu, bre, pa na kraju pozove osuđenoga da mu priđe.
-Gospodine Vukoviću… Smijem li da vas zovem Goran?
-Dabome - nasmijao bi se tetovirani bilmez.
-Vidite, Gorane, moja žena i djeca mnogo vole da Vas gledaju, a i meni ste najdraži učesnik, pa ako biste htjeli da mi se potpišete, ‘’za Stevana i Milicu’’, ako može.
-Mo­že, kako ne bi moglo - odgovorio bi osuđeni ubica, pa nažvrljao autogram na Ustav Republike Srbije.
-I molim vas, Gorane, ne dozvolite onoj maloj iz Žitorađe da vas zaje.ava. Na sopstvene uši čuo sam da vas na ‘’Farmi’’ zove majmunom.
-Sve u redu, matori - namignuo bi mu ovaj - to mi je nadimak.
Prema takvoj, beznadno oboljeloj Srbiji, ona iz devedesetih, u kojoj su se voždovački, zemunski ili sur­čin­ski krimosi ubijali po kafanama, splavovima, hotelskim sobama i sačeku­šama na semaforima, bila je upravo uzorno uređena država, u kojoj su se ubice i narkodileri svejedno bahatili, mahali utokama i na imanjima s video-nadzorom je.ali pjevačice i manekenke, ali barem ne uživo u programu nacionalne televizije, na odsustvu sa izdržavanja kazne u Zabeli.
I kad jednoga dana, za dvadeset godina, djeca bu­du rekonstruisala takvu Srbiju, s neskrivenim divljenjem prepričavaće se tako-je-to-nekad-bilo-mitologija žestokih momaka i djevojaka sa ‘’Farme’’, koji su se uživo na televiziji gađali jastucima, flašama i palačinkama. I kako je, eto, od svih učesnika kultnog rijalitija koji je šokirao svijet, dvadeset šestu sezonu ‘’Farme’’ na imanju Tome Nikolića u Bajčetini doživio samo Kristijan Kiki Golubović.www.byka.com