Srbija je nedavno značajno povećala svoja vojna izdvajanja, za preko 40 odsto. Sve do 2018. godine Hrvatska godišnja izdvajanja za vojsku bila su veća od onih u Srbiji, ali tada se odnos preokrenuo.

Pritom, valja imati na umu činjenicu da su dvije, sada susjedne države, prije četvrt vijeka i međusobno ratovale, tokom i poslije raspada SFR Jugoslavije, u čijem su sastavu bile kao federalne jedinice.

Uz to, Hrvatska je danas članica NATO-a, dok Srbija na spoljnopolitičkom planu, pa i vojnom, blisko sarađuje sa Rusijom, kao i Kinom. Bez obzira na pregovore o članstvu sa EU, ili baš zbog toga. Pitanje je, međutim, kako u tom kontekstu funkcioniše poređenje između opremljenosti dvaju vojski, i sam politički odnos dvije zemlje koje ih finansiraju.

– Takozvani balans u naoružanju je pogrešna pretpostavka ako želi da se razmišlja o cilju eliminacije mogućih vojnih sukoba između Hrvatske i Srbije.Jer, količina ili obim naoružanja ne bi spriječio sukob, ako bi za njega bilo razloga. Ni u kom slučaju. U tome bi presudna bila kombinacija nekih drugih faktora, dok balans ili debalans ne garantuje nikakav ishod, smatra Ozren Žunec, sociolog vojske i rata, stručnjak za pitanja bezbjednosti sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Žunec pritom napominje da je dokaz za to i činjenica iz navedenog posljednjeg rata – Hrvatska je u njemu pobijedila, iako je naoružanjem bila, naročito u početku vojnih sukoba, znatno inferiornija.

– Samo održavanje stalne napetosti, pa i kroz tematizovanje naoružavanja danas, u svakom slučaju uvijek odgovara određenim političkim snagama. Ali mislim da ovdje treba uočiti važniji momenat: hrvatske oružane snage su i dalje u svojevrsnom prekornom stanju. U patroli po Jadranu, zbog izbjeglica, u sastavu ratno-mornaričkog kontigenta je tako bio angažovan i jedan civilni brod, koji inače služi za hidrografska istraživanja. One izrazitije tehničke vojne grane, poput vazduhoplovstva i mornarice, u Hrvatskoj su beskrajno zapuštene, kaže Ozren Žunec.

Na tom tragu, dakle, može da se govori i o potrebi za marketingom zbog vojno-sektorskog permanentnog podsjećanja šire političke i opšte javnosti na objektivno manjkavu opremljenost oružanih snaga. Kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Neki drugi pristup odnosima dvaju zemalja kada je riječ o tom pitanju, npr. pacifistički, očigledno još uvijek nije došao na red.

– Iz ugla same vojske logično je onda da ministri odbrane uporno traže dodatne finansije na razne načine, pa i stvaranjem utiska o ugroženosti iz smjera susjedne države. Ipak, u potpunijoj arhitekturi bezbjednosti Republike Hrvatske, definitivno je važnija činjenica da smo sada članica NATO. To je ovdje jače nego što bi nam bilo i nabavljanje nuklearne bombe, da malo iskarikiram, kaže Žunec.

Prema njegovim riječima, danas su pozicije izmijenjene i na druge načine, u poređenju sa onima koje su bile na snazi za vrijeme razlaza Hrvatske i Srbije iz zajedničke SFR Jugoslavije.

– Jasno je da u ovoj priči i vojna industrija nalazi svoj tržišni interes. Ali, ona je nekada takođe bila državna, kao i u Austrougarskoj, dok je u međuvremenu postala izrazito privatna. Sada više ne generiše vrijednost u BDP, nego vuče naplatu iz državnog budžeta, što ne treba smetnuti s uma – istakao je Žunec.

S druge strane, bivši političar i diplomata Božo Kovačević ukazuje na globalni porast izdvajanja za vojne potrebe, čak i u protekloj godini ekonomske krize izazvane pandemijom virusa korona. Ovaj predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomatije „Dag HammarskjĂśld” u Zagrebu uzrok tome nalazi prvenstveno u rastu napetosti između npr. NATO-a i Rusije, ili Amerike i Kine:

– Imajući to u vidu, ovo što se zbiva – i to kako se tumači – u naoružavanju Hrvatske i Srbije, kopija je tih zbivanja u malom. Karikaturalna kopija, ali svakako ne izraz realnih potreba u zaštiti od prijetnji. Usljed toga događa se i tzv. bezbjednosna dilema. Svaka strana koristi svako naoružavanje one druge, kao povod za nastavak svog naoružavanja. Hrvatska pritom jednostrano i usko tumači obaveze prema standardima NATO-a, iako bi umjesto kupovine zastarjelih vojnih aviona mogla da ulaže u moderne sisteme protivvazdušne odbrane. S druge strane, Srbija želi da bude vjerna svojoj tradiciji balkanske sile, usput koketira sa nekim elementima politike nesvrstanosti, ali dugoročno će ipak morati direktnije da se opredijeli”, kazao je Kovačević za „DW”.

(Dojče vele)

---

Interesi velikih sila na Balkanu
Kovačević ujedno procjenjuje da Hrvatskoj danas ne prijeti nikakva vojna opasnost iz Srbije, jer bi bilo krajnje neracionalno napasti jednu članicu NATO. Hrvatska takođe ne iskazuje nikakve slične namjere u suprotnom smjeru.

– Ali u igri sa obje strane su i određene militarističke strasti ponekih grupa, uz interese velikih sila koje se odmjeravaju i na Balkanu, pa se sve to ispoljava i na pokušajima osnaživanja pozicija različitih političkih struja na unutrašnjem planu. A neka ravnoteža tih interesa poremećena je i strateškom nedorečenošću EU, kao i višegodišnjom nezainteresovanošću administracije Donalda Trampa za stanje u ovoj regiji– dodaje Kovačević.

Naš sagovornik zato smatra da Hrvatskoj i Srbiji ne prijete suštinski unutrašnje političke struje ovog ili onog tipa, koliko eventualni stres u odnosima globalnih sila. One bi navodno mogle u nekom kritičnom času i lošoj konstelaciji da iskoriste potencijal za vođenje malih, „zamjenskih” ratova u pojedinim trusnim regijama.

Kovačević upozorava da, u slučaju slabosti lokalnih politika i u slučaju da se podlegne militantnim rješenjima, koja uvijek neko sugeriše, takav scenario ni u dogledno vrijeme nije sasvim nemoguć. A bilo bi krajnje tragično da političari iz Hrvatske i Srbije nakon svega dozvole da se i na zapadnom Balkanu dogodi nešto poput onog što je u novije doba zadesilo npr. jednu Ukrajinu.



”