- autor: Boris Dežulović

Da je bilo pameti i talenta kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentovane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentovanijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan.
I ovako je to, naime, ispao efektan rimjek Šijanova kultnog „Ko to tamo peva‘‘, komedije apsurda koja je prije trideset osam godina, one godine kad je umro Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti, na sugestivan način anticipirala nadolazeću jugoslavensku tragediju, pa ostala snažnom umjetničkom alegorijom naše propasti. Najzad, i legendarni stari, crveni „mercedesov‘‘ autobus O3500 firme „Krstić i sin‘‘ ionako je već tu, u hangarima Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi, gdje su ga restaurirali i pripremili za iznajmljivanje.
U Šijanovom „Ko to tamo peva‘‘, po genijalnom tekstu Dušana Kovačevića, rasklimanim autobusom pod budnom paskom strogog Paje Vujisića, rečenog Krstića, i u sigurnim rukama njegovog sina Miška, putnici iz duboke unutrašnjosti voze se u glavni grad Srbije, taman da dočekaju njemačke avione i početak rata. U rimejku, pak, iz 2018. novi otvoreni autobus firme „Bandić i zet‘‘, skraćeno ZET, svoje putnike prima pred blještavom zgradom novog zagrebačkog aerodroma duhovitog naziva „Dr Franjo Tuđman International Airport‘‘, odakle kreće na svoje nevjerovatno, petnaest kilometara i čitavih pet sati dugačko putovanje do centra grada.
Upadljiva je – i vi ste primijetili – alegorijska inverzija: dok se u originalu siromašan neki i nesrećan svijet iz blatnjave provincije vozi u sjajni, veliki svjetski grad, dotle u novoj interpretaciji bogate, glamurozne fudbalske zvijezde na povratku iz sjajnog velikog svijeta autobus vozi u samo srce blatnjave svjetske provincije. Prije dvije godine moj Miško je za opkladu vozio dva kilometra vezanih očiju i nigdje nije ogrebao autobus, kaže ponosni gazda Krstić, pa vezuje sinu oči i ovaj, stvarno, otvoreni autobus na crveno-bijele kvadratiće sledećih pet sati vozi vezanih očiju, unazad, sve do četrdeset pete.
Kako scenarista rješava taj narativni rikverc? Kao vodiča u priču uvodi, naravno, šlager-pjevača.
Kod Šijana, to je besmrtni Dragan Gaga Nikolić – koji tom antologijskom ulogom ispisuje posvetu svom nenadarenom pjevaču popularnih šlagera Džimiju Barki iz filma „Kad budem mrtav i beo‘‘ – a u hrvatskom rimejku Marko Perković Tompson, popularni i bolno netalentovani šlager-pjevač Džimi Varka. I dok je 1980. Gaga Nikolić kao pjevač u autobusu s društvenim talogom skica tužne provincijske ambicije koja sanja svjetla blještavoga bijelog svijeta, šlager-pjevač Marko Perković u alegorijskoj je inverziji iz 2018. ovaploćenje društvenog taloga koji u autobusu s bjelosvjetskim zvijezdama sanja tužnu provincijsku pustoš iza sedam gora, iz koje zavijaju vile, vuci i hajduci.
Iz tog ključa, od toga mjesta, kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pjevač – a upravljač u jednom trenutku zaista u svoje ruke uzima Miško Modrić – film se dalje snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcionišu kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika. I kad je Mateo Kovačić na bini zaurlao „Ajmo, pukni puško!‘‘, pa poveo onaj imbecilni hit šlager-pjevača „Pukni puško, nek’ me nema, evo zore, ko zna šta se sprema‘‘, ja sam samo čekao da se odnekud pojavi dobri, stari Taško Načić, pa da samouvjereno objasni kondukteru Paji: „Ne brinite, puška je zakočena.‘‘
Jasno – znamo to i iz Šijanovog filma i Čehovljevog dramaturškog kanona – puška nije bila zakočena, i opalila je na pozornici u trećem činu, kad je Miško Tompsona ravno iz autobusa gurnuo na binu pred sto hiljada ljudi, da zapjeva njegovu najdražu „Geni kameni‘‘. Da, „ko to tamo peva‘‘? Teško da bi i Dušan Kovačević bolje: kapetan reprezentacije osumnjičeni lažni svjedok i glavešine iz nogometnog saveza, predsjednik sitni lopov i izvršni direktor osuđeni kriminalac, zajedno s pjevačem utajivačem poreza pjevaju „Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje‘‘.
Nakon čega ide ona Vujisićeva, svi je znate: „Ti meni moga Miška da nazivaš lažovom pred ovolikim svijetom!?‘‘
Još do sinoć, eto, idoli čije dresove kupuju klinci u Bangladešu, Surinamu i Haitiju, megazvijezde kojima se klanja cijeli parter na dodjeli Oskara, i kojima svjetski selebritiji posvećuju motivacione poruke na Tviteru, a Nejmar u svlačionici žica autograme, mladost rođena u sudačkoj nadoknadi socijalizma ili već duboko u samostalnoj Hrvatskoj, koja ne pamti ni domovinski rat, a kamoli Jugoslaviju – „što su pačja go.na jeli dok se ratovalo‘‘, kako bi rekao Šijanov ponosni veteran Aleksa Simić – odjednom zajedno sa šlager-pjevačem pjevaju „Loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta‘‘!
Loša bila 1945?!? Pa sunce li vam je.em balavo, rekao bi čiča Aleksa.
Ostvareni i uspješni mladi ljudi koji svoj hljeb sa sedam nula zarađuju diljem Zapadne Europe – od dvadeset tri hrvatska reprezentativca, samo dvojica igraju u HNL-u – kukaju i leleču kako ih je tragična 1945. rasula preko svijeta! U šokantnom raspletu ove komedije apsurda saznali smo tako da su Modrić i društvo te „loše četrdeset pete‘‘ jedva izvukli žive glave na Blajburgu, pa se „rasuli preko svijeta‘‘, od Reala, Barselone i Atletika preko Intera i Juventusa do Liverula i Ajntrahta, da bi se onda, nikad ne zaboravivši svoje „gene kamene‘‘, nakon pune sedamdeset tri godine autobusom „Krstića i sina‘‘ vratili natrag u rodni kraj. Pa niz brčić onima što ovih dana zaje.avaju francusku reprezentaciju svu od crnaca i mulata, pjevaju Tompsonov nacistički šlager: „Plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica.‘‘
Nema u nas, niti je, rekoh, ikad vele bilo, ni talentovane pameti ni pametnog talenta. I dok se u Šijanovom originalu putnici iz blatnjave srpske provincije voze u Beograd taman da dočekaju njemačke avione i početak rata, u ovoj se urnebesnoj inverziji bogate zvijezde ravno s postolja svjetskih viceprvaka voze u blatnjavu provinciju, taman da dočekaju savezničke avione i kraj rata. Ljepše i snažnije alegorije naše propasti od putešestvija ZET-ovog autobusa „Dalić i sin‘‘, koje smo u realnom vremenu pratili na Hrvatskoj televiziji – sve od svjetskih naslovnica i briking njuza preko aerodroma ‚‘dr Franjo Tuđman‘‘ do Jelačićevog trga, od 2018. preko 1991. do 1945 – nema niti će biti.
Poput originala, nema u to nikakve sumnje, i novi „Ko to tamo peva‘‘ – „Povratak Jedvaja‘‘, „Imperija uzvraća slobodni udarac‘‘ ili kako se već zove – zauzeće svoje mjesto u leksikonu nacionalne opšte kulture: legendarni ZET-ov crveno-bijeli otvoreni autobus, kojim su hrvatski reprezentativci pet sati tumarali zagrebačkim avenijama i donjogradskim vukojebinama, čekaće restauraciju u hangarima Jadran filma, a ljudi će i trideset-četrdeset godina kasnije ponavljati besmrtne replike svojih omiljenih junaka.
Citiraće se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode: „Da se ja pitam, ja bih protjerao autobus ovuda‘‘, i Dalićeva besmrtna „Vozi, Miško!‘‘, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo „I tata bi, sine‘‘, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na izvršni odbor HNS-a: „Ko bre sirotinja? Je l‘ ja?! Daj pet karata!‘‘, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Tompsonovom pojavom na pozornici prijeti: „Dalje nećeš moći, oranje ne smiješ da mi gaziš!‘‘ i „Samo preko mene mrtvog‘‘, pa traži kabl mikrofona i viče svojim tehničarima: ‘Buši, hahaha, buši!‘‘
Ili pak ona ključna, divna Tompsonova: „Ti nemoj da vrijeđaš, ja sam šlager-pjevač!‘‘wwwbuka.com