-Čuda nema, ako nema vjere, kažu vjernici. Nakon, skoro pa dvjesta minuta igre i deset izvedenih penala, pošto je Sutjeska uspjela da preskoči Slovana, većina svedoka te nezaboravne noći su govorili o čudu. Možda bi i trebalo govoriti o čudu. Ali o čudu nije riječ. Trebalo bi govoriti prije svega o trudu, jer kako nas je učio veliki
D.Kiš udio čuda i truda jeste ono što čini veliku umjetnost. Dakle, udio čuda i truda jeste ono što čini to nezaboravno veče kraj Bistrice. Čuda se dešavaju. Samo, za čudo je potrebno imati bar arhanđela, kao što to u srijedu veče bješe
V.Giljen.
I svi ostali fudbaleri Sutjeske pokazali su da borba do samog kraja nekada nemoguće može pretvoriti u moguće. Jeste, bilo je sreće, mnogo. Ali bilo je i umjeća, znanja, a ne samo želje, volje, posvećenosti. Moglo se jasno vidjeti da fudbaleri, treneri Sutjeske vole svoj posao i da umiju, da znaju. Pune tribine ovacijama ispratili su svoje ljubimce, ali i poražene momke sa poprišta velike velike bitke. Slava pobjednicima, čast pobjeđenima, svi su se „tukli“ časno. Nakon izgubljene bitke, fudbaleri Slovana otišli su sa stadiona u koloni jedan po jedan kao sa – sahrane. I bio je pogreb za njih. Sutjeska je Slavenu uzela sve. Izvadila srce i dušu. Na okrutan način. Samo ta logika, koktel igre, borbenosti i nepredavanja trijumfuje. To su čarolije i tuge koje daruje fudbal, A kade se igra sa dovoljne želje, onda ne postoji nemoguće. Ako se, pak, pobjedi bogatiji,kvalitetniji, to nije posledica naređenja „odozgo“, već isključivo zasluga igrača, vizija trenera i bezuslovne ljubavi navijača. Tako se podržavaju oni spremni da meč odigraju bespoštedno i igri vrate strast. Fudbal je mnogo više od svake kalkulacije. Za njegovu dušu se vrijedi boriti. A bez emocija se ne korača kroz život, fudbal.
Nikola Rakojević je još jednom odradio maestralnu pripremu utakmice. Pripremio im noge i glave za veliku predstavu. Odreagirali su tako da su odigrali nezaboravnu utakmicu. Bila je to još jedna potvrda koliko dobro poznaje svoje saigrače, kako izvući najviše kada je najpotrebnije. Veliki klub, ako je uistinu velik, kad – tad pronađe svoje lijepo lice. Ono je odraz sjećanja i na velike stvari, na blistave časove, ali i pamćenje i na bolne padove, poraze. To lijepo lice umio je da pronađe
Rakojević, učinio je sve da će se o letu njegovih pulena dugo pričati. Fudbal, divna, veličanstvena stvar: igra kao život i obratno.
Epizoda «tragedija crnogorskog klupskog fudbala» privremeno je okončana. Svi oni redovni poricatelji smisla fudbalske klupske igre, oni koji «više ne prate domaći fudbal», oni koji misle da «klupski fudbal treba ukinuti», oni kojima je baš sve nekada bilo bolje – valjda zato što bjehu mladi i što bjehu svjesni svjedoci veličanstvenih poteza - svi su, bar na časak, barem u poslednjem satu 17. jula, morali prestati sa diskurskom zvanim – «pukao fudbal». Sutjeska je sahranila Slovana, slavila prolaz, zbog koga ima smisla pomalo se i nadati. A zašto se i ne nadati da se može ova priča nastaviti i recimo nakon susreta sa Apoelom, pa usplamtelu retoriku začiniti ovim divnim naslovom poput «Renesna fudbala».
B.K.
Apoel (ni)je bauk
Sutjeska će već u utorak ugostiti najbolji kiparski klub Apoel. Ovaj klub je čak četiri puta stizao do grupne faze Lige šampiona i uloga velikog favorita pripada njima. Ipak, čini se i da se sa njima može igrati, da sada nisu na nivou grupne faze Lige šampiona. I dalje je to prava legija stranaca, za koju nastupa ne mali broj igrača sa ovih prostora. Tako je nedavno za njih potpisao eks kapiten Crvene zvezde Vujadin Savić. Direktor Apoela je bivši as Vojvodine Svetozar Šapurić, a sa klupe ih predvodi portugalski trener Bruno Baltazar. Apoel je bio šampion Kipra dvadeset i osam puta. Giljen kao hobornica
)){kind=small}
