Pred kraj protekle godine, kada pravoslavni vjernici pred i tokom Božićnog posta praznuju mnoge krsne slave, izašla je zanimljiva knjiga „Koju slavu slaviš” („Laguna”). Autor knjige je publicista, pisac, iskusni novinar Momčilo Moca Petrović. No, knjiga nije samo zanimljiva, već i poučna, svojevrsni „enciklopedijski rječnik” srpske krsne slave, koja je, dodajmo, uvrštena i na Uneskovu listu svjetskog nematerijalnog kulturnog nasljeđa. A, Petrović, razumljivim rječnikom donosi sve što je saznao, istražio, doživio i vidio kada je u pitanju praznovanje, značaj, korijeni krsne slave, kao i žitija svetaca koje proslavljamo kao naše zaštitnike.
„Može zvučati kao oksimoron, ali postalo je moderno oslanjati se na tradiciju, pa u tom kontekstu vraćanja korijenima nisu zaobiđene ni krsne slave, tim prije što se njihovo obilježavanje od posljednje decenije XX stoljeća donekle uzima i kao prkos prethodnom poluvjekovnom potiskivanju religije. Da li, međutim, ponovno uspostavljanje tradicionalnih vrijednosti znači i njihovo dosljedno poštovanje ili je tradicija zapravo degradirana time što je uopšte našla mjesta u modernom društvu i životu – ovim se problemom i fenomenom bavi Momčilo Petrović u svojoj knjizi pod nazivom „Koju slavu slaviš” ” - zapisao je Dušan Milijić.
Zašto i kako ste uopšte došli na ideju da napišete knjigu „Koju slavu slaviš”? Pored literature, s kim ste se još konsultovali?
– Rad na knjizi o slavama počeo sam prije sedam godina, kada je srpska slava kandidovana za upis u Svjetsku listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa Uneska. Kao novinar pisao sam o tome, a onda se u jednom momentu ispostavilo da materijala ima dovoljno za opsežan feljton. U isto vrijeme, kroz razgovore sa kolegama i iz reakcija čitalaca, shvatio sam da se o slavama - iako se njima svi dičimo, i svi ih slavimo - nedovoljno zna. Rijetko ko je, na primjer, od ljudi koje sam pitao - a bili su različitih zanimanja i nivoa formalnog obrazovanja - pročitao žitije sveca svog zaštitnika. Takođe, o samom načinu proslave slave znalo se samo ono što se sa generacije na generaciju prenosilo usmenim predanjem, i nekad sa pravoslavljem nije imalo mnogo veze... A nije bilo knjige u kojoj bi to moglo da se pročita, bar ne takve koja bi bila napisana savremenim i razumljivim jezikom i jasnim stilom.
˘ Koji su to „kvaliteti” koji su krsnu slavu „preporučili” da uđe u korpus svjetske duhovne baštine?
– Svakako je to jedinstvenost. Uostalom, osim slave, na toj su listi iz srpske tradicije još i kolo i gusle, ono što „samo Srbin imade”. Oko svijeće se na dan „svog” svetitelja okupljaju i Srbi i Albanci katolici, te Bugari i Rumuni, ali jedino Srbi tom činu pridaju ovoliku važnost, i običaj njeguju s toliko ljubavi i pažnje. Ovakva posvećenost slavi posljedica je istorijskog razvoja kome je pravac odredio Sveti Sava, kao prvi arhiepiskop samostalne Srpske crkve. Njegova uputstva o slavljenju svetitelja u korijenu su današnjih naših slava.
Koja su osnovna materijalna obilježja proslavljanja krsne slave, a koji je njen duhovni značaj? Koje su osnovne zablude (i greške) kada je u pitanju proslava krsne slave?
– Slava je čin kojim se odaje počast svetitelju, kao zaštitniku i kao zastupniku porodice i njenih molitvi kod Boga. Predmeti koji se koriste u slavskom obredu: ikona, osvećena vodica, slavski kolač, kuvano žito ili „koljivo”, vino, svijeća i tamjan i njihova simbolika, u funkciji su ovakve uloge.
Prije nego što se nešto kaže o greškama koje se u proslavljanju čine, treba, opravdanja radi, reći da od Savinih vremena do sredine 19. vijeka nisu postojala jedinstvena i precizna uputstva o sprovođenju slavskog obreda. Slavilo se kako je ko mislio da treba, i „kako su radili naši stari”. Otuda ona narodna „Koliko sela, toliko običaja”... Tek 1862. Crkva je propisala obavezne obredne radnje i njihov redosljed kod slavljenja, ali su raznoliki običaji ostali, i danas predstavljaju ukras i bogatstvo folklora.
Što se grešaka tiče, mislim da je najveća, i najčešća neumjerenost i bahatost svečara, koji slavu koriste da se razmeću svojim materijalnim bogatstvom. Takvo ponašanje u dubokom je neskladu sa suštinom slave. Znate, u nekim krajevima na jugu Srbije domaćin slavu cio dan prestoji na nogama. Vjeruje se da mu je tog dana svetac gost, i on mu stajanjem iskazuje poštovanje. Trebalo bi da dostojanstveno ponašanje svuda bude obilježje slave. Jer, to je svečan i uzvišen porodični događaj i ponašanje svih onih koji na neki način učestvuju u njemu treba da bude primjereno takvom njenom karakteru.
Što se manjih grešaka tiče, najčešća je greška slavljenje u restoranu ili kafani. Slava je porodični praznik, čiji je sastavni dio, na primjer, svećenje vodice i kropljenje prostorija u domu njome. Ne možete to u kafani, naravno. Još manje je zamislivo slavljenje bez ikone svetitelja, a nju - ako iole ima razuma! - nećete nositi u kafanu! Crkva, međutim, dozvoljava da se - ako okolnosti, na primjer, mali stan, nalažu - gosti ugoste u kafani, pod uslovom da je prethodno cio obred izveden u skladu sa pravilima koje Crkva propisuje: ako je prethodnog dana sveštenik svetio vodicu u kući, ako je domaćin na dan slave odnio kolač u crkvu... i sve ostalo što treba i kako treba.
Da li je tačno da proslavljajući krsnu slavu, krsno ime, u stvari obilježavamo i sjećanje na naše (krvne) pretke, odnosno dan kada su oni primili hrišćanstvo?
– U pravu ste. Za razliku od Rusa, koji su, u vrijeme cara Vladimira, u hrišćanstvo prešli svi odjednom, Srbi su u Hristovu vjeru ulazili pleme po pleme: jedni su se krstili na Svetog Nikolu, drugi na Svete Vrače, treći na Đurđevdan... i svako novokršteno pleme uzimalo je za svog pokrovitelja i zaštitnika onog svetitelja na čiji se dan krstilo. Tome su svetitelju, kao božjem posredniku, počeli da se mole, i njegov dan su u godini svečano proslavljali. U svjetlu ovog pojednostavljenog porijekla slava kako ga tumači Crkva, svi koji slave Aranđelovdan, na primjer, smatraju se potomcima jednog plemena koje se kroz vrijeme rasturilo...
Ovakvo je vjerovanje posebno sačuvano u Crnoj Gori, zbog očuvanog kolektivnog sjećanja plemena, i naglašenijeg njegovanja porodičnih veza nego u ostalim pravoslavnim krajevima.
Kojih starih običaja se još uvijek držimo i trebali bismo da se držimo prilikom praznovanja Badnjeg dana, Božića, Nove godine?
– Najkraći odgovor bio bi - svih! Božić je, uz Uskrs, najveći pravoslavni praznik, i Crkva ga slavi liturgijom. Sve ostalo je folklor, dio tradicije i kao kolektivno sjećanje, dio nacionalnog identiteta. Božići koje pamtimo lijepo su sjećanje na djetinjstvo nas odraslih, zašto bismo našu djecu lišavali toga?
Živana JANjUŠEVIĆ

---

Litije odraz narodnog htijenja
Ne mogu da Vas ne pitam, kako ste profesionalno i lično doživljavali litije koje su krajem 2019. i početkom 2020. godine obilježile ne samo crkveni život Crne Gore, već ukupna društvena zbivanja?
– Nisam ovog puta izvještavao iz Crne Gore, i o litijama mogu da govorim samo kao običan čitalac vijesti. Smatram ih autentičnim izrazom narodne volje i odanosti pravoslavlju.


Mitropolit Amfilohije oduševljavao upućenošću
Kao novinar i istraživač s dugogodišnjim stažom, zanima me da li ste se lično upoznali s počivšim mitropolitom Amfilohijem i kakav je utisak ostavio – ostavljao na Vas?
– U proljeće davne 1994. godine spremao sam se za put u Albaniju, kao prvi novinar iz Srbije kome je dozvoljeno da poslije pada staljinističkog režima Ramiza Alije posjeti tu zemlju. Tada se u javnosti malo znalo o prilikama u toj zemlji, a još manje o položaju tamošnjih Srba. Iz našeg ministarstva inostranih poslova uputili su me na Njegovo visokopreosveštenstvo, koji je tri godine ranije bio ustoličen na tron mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijsko-brdsko-zetskog i egzarha pećkog trona, kao na najboljeg poznavaoca tema koje su me zanimale. Za vrijeme jednog boravka u Beogradu, mitropolit me je primio u Patrijaršiji. Uputio me je na srpsku porodicu u jednom albanskom gradiću, oko kojeg unaokolo dvjesta kilometara nije bilo drugih Srba. A on ih je znao, i kod njih odlazio! Ponavljam, samo dvije godine ranije pao je režim čovjeka koji je naslijedio Envera Hodžu...