Blagoslovom počivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija na čelu Bratstva pravoslavne omladine (BPO), krunskoj organizaciji pravoslavnih bratstava u Crnoj Gori, od jula se nalazi Ivan Bulatović. Prethodnik na ovom mjestu bio mu je otac Miajlo Backović koji je radio rukovođen nesebičnom podrškom počivšeg o. Momčila Krivokapića. O značaju rada i djelovanja krunske i parohijskih organizacija u Crnoj Gori, i to ne samo u crkvenom životu, sa Ivanom Bulatovićem razgovarao je profesor Bogoslovije „Sv. Petar Cetinjski” i urednik Katihetskog programa Radio „Svetigore” mr Aleksandar Vujović. Donosimo skraćenu verziju razgovora.
Bulatović, savjetnik u Osnovnom sudu u Danilovgradu, student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta „Sv. Vasilije Ostroški” u Foči, aktivno učestvuje u crkvenom životu i kao čtec, a u taj čin proizveo ga je mitropolit Amfilohije. Njemu, i porodici, kako kaže, izuzetno je zahvalan za duhovno uzrastanje. Oni koji posjete danilovgradski hram Sv. Tekle zateći će Bulatovića i za pjevnicom, pa, kako kaže, „funkcija” predsjednika BPO Crne Gore „predstavlja proširenje odgovornosti i brige za poboljšanje misije Crkve prije svega među mlađim naraštajem”. Dodajmo, na ovo mjesto ga je preporučio i dosadašnji rad i trud u Pravoslavnom bratstvu „Sv. Arsenije” iz Danilovgrada.
Kakva je bila ova godina za Bratstvo?
– Gotovo 30 godina truda na djelu Božijem dobilo je svoj puni zamah tokom ove godine, kada je u svetim litijama u odbranu naših svetinja pravoslavna omladina Crne Gore pokazala jedinstven primjer ljubavi prema Bogu i prema Crkvi i, predvođena počivšim mitropolitom Amfilohijem i ostalim našim vladikama, izvojevala slobodu za Crkvu. U organizaciji litija i uopšte u odbrani Crkve, bratstvo je dalo nemjerljiv doprinos.
Koje još aktivnosti Bratstva smatrate važnim, što planirate?
– U mjeri u kojoj su to dozvoljavale okolnosti pandemije koja je pogodila i našu zemlju, potrudili smo se saborno da se rad Bratstva intenzivira i da koordinacija rada po gradovima bude što bolja. U prethodnom periodu, pored postojećih, osnovano je nekoliko novih bratstava: Pravoslavno bratstvo „Sv. Petra Cetinjskog” u Spužu, BPO „Časnog krsta” u Ulcinju, Pravoslavno bratstvo „Svih srpskih svetitelja” u Kučima i Bratstvo manastira Zlateš kod Bijelog Polja. Rad u ovoj fazi vidim prije svega kroz obnavljanje rada bratstava u onim gradovima u kojima već postoje, a njihovo konstituisanje u gradovima u kojima još nijesu osnovana, te intenzivnom povezivanju na prostoru cijele Crne Gore u jedinstven organizam koji diše jednim duhom i hrišćanski dijeli sve, i probleme i uspjehe. Mislim prije svega na uključivanje mladih u liturgijski život, kroz njihovo aktivno učešće i doprinos misiji Crkve. Okolnosti u kojima se našla naša Crkva i povećanje crkvene populacije mladih, zahtijeva od nas češće i intenzivnije susrete, konsultacije i koordiniran rad, kako bi djelo Crkve što uspješnije bilo sprovedeno. U narednoj fazi, nakon što naša organizacija iznutra ojača, osnovni zadatak će biti povezivanje sa sličnim organizacijama naše pomjesne crkve u drugim eparhijama van Crne Gore i uspostavljanje saradnje sa omladinskim organizacijama u drugim pomjesnim crkvama.
Koja je Vaša poruka i pouka mladim ljudima? Na koji način da pronađu svoje mjesto i ulogu u društvu?
– Mladi ljudi su po nepogrešivom zovu svoga srca pronašli put za svoje mjesto u društvu i svoju društvenu ulogu u naše dane kada su se okupili oko svojih svetinja i oko svoje Crkve. Mnogi su od njih ispred svojih hramova i manastira prvi put u životu izgovorili čudesnu Hristovu molitvu „Oče naš”, ispunjavajući Hristovu riječ „ovako molite se vi”. Njihova ljubav i revnost za svetinju im je ukazala pravi put – na dveri crkvene, koje i jesu ulazak u Carstvo nebesko. Da bismo svoj put mogli smisleno nastaviti, potrebno je da, sledujući blagoslovu, zajedno sa našim braćom i sestrama, dalje izgrađujemo sebe u cjelovite ličnosti. U tome nam može pomoći učešće u radu pravoslavnih bratstava, gdje jedni od drugih učimo i jedni drugima bivamo primjer.
Stoga bih ovim putem pozvao sve mlade ljude koji su se obreli u Crkvi, koji ulaze u Crkvu ili bi željeli da postanu dio ovog vječnog sabora Crkve Božije, da se jave svojim parohijskim sveštenicima i da zatraže od njih blagoslov za uključivanje u rad bratstva, svako u svom gradu. Neponovljivo iskustvo međusobne ljubavi koje će steći radom u bratstvu daće im mogućnost da budu ne samo dobri hrišćani, nego i uzoriti i korisni članovi društva uopšte, koji slobodno i hrabro mogu da posvjedoče da njihov život ima smisao, a ponajviše da svojim primjerom uliju nadu u taj smisao svima u svom okruženju.

---

Čovjek koji nikog nije ostavljao ravnodušnim
Kakva Vas sjećanja vezuju za mitropolita Amfilohija?
– Teško je govoriti o jednoj tako velikoj, a za naše prostore možemo slobodno reći istorijskoj ličnosti, kakav je naš počivši vladika, jer će o njegovom radu adekvatnu ocjenu moći da daju tek autoriteti u budućim naraštajima, koji će sa dovoljne distance moći da sagledaju njegovu veličinu, i čiji će značaj s vremenom samo rasti. Ono što mogu da prenesem jesu lične impresije susreta s njim, a on je bio čovjek koji nikog nije ostavljao ravnodušnim. Ipak, pored svih neprocjenjivih aspekata djelatnosti njegove ličnosti, ono što bih izdvojio za format ovog našeg razgovora odnosi se na mitropolita kao liturga. Vladika je otkrivao pred nama duhovne nivoe i svjetove kojih se jedino uz pomoć takvog rukovođe čovjek može dotaći, sa njim bi se liturgija pretvarala u istinski događaj prinošenja i primanja darova Božijih. Njegovom odnosu prema molitvi i bogosluženju bila je strana bilo kakva sentimentalnost ili pijetizam sa jedne, kao i nehajnost i rasplinutost s druge strane, već je njegov, da tako kažemo, liturgijski realizam, koncentrisanost i molitvena ozbiljnost, i nehotice uticalo na sve oko njega, koji su se ulivali u njegov ritam molitve. U tom smislu bih odgovor rezimirao konstatacijom: naučio nas je „kako treba s besmrtnošću zborit“, ukazao nam je put, na nama je, shodno zavjetu ljubavi prema njemu, da ga slijedimo.