Protojerej Nikola Pejović, glavni i odgovorni urednik Radio Svetigore, prvog crkvenog radija u našoj Crkvi osnovanog 1999. godine, dobitnik je prve nagrade „Zlatna Nika” za radio-reportažu „Litije u Crnoj Gori” na 25. Internacionalnom festivalu reportaže i medija – Interfer „Zlatna Nika” 2020. Pored Pejovića, ovu reportažu potpisuju i saradnici: montažer Srećko Radović i novinari đakon Pavle Božović i Tijana Lekić.
Zahvaljujući žiriju i organizatorima Interfera, kao i svojim saradnicima, Pejović je na svečanosti u Beogradu istakao doprinos kolega koji su profesionalnim radom u ovom teškom periodu u Crnoj Gori, bili na visini zadatka, kao što su bili i odmah po njegovom osnivanju, izvještavajući sa KiM, gdje su bili sa počivšim mitropolitom Amfilohijem.
• Koliko nagrada „Zlatna Nika” 25. INTERFER-a znači, naročito s obzirom na to da Vam je dodijeljena za radijsku reportažu posvećenu ne tako davnim litijama u Crnoj Gori, pokrenutim donošenjem nepravednog zakonskog okvira spram statusa eparhija SPC u Crnoj Gori?
– INTERFER predstavlja prestižan i jedinstven festival koji čuva i afirmiše reportažu kao poseban i najljepši novinarski žanr ili kako reče neko od učesnika – kraljicu novinarstva. Činjenica da kao takav traje 25 godina pokazuje njegovu snagu i ozbiljnost. Naći se u takvoj konkurenciji, biti među najboljima je velika čast, ali i odgovornost. Nagradu sam doživio kao priznanje cjelokupnoj redakciji Radija Svetigore i portala Mitropolije, koja je iznijela jedan lavovski posao svih ovih godina a naročito od decembra prošle godine kada je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim je planirano otimanje svetinja Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. Ova nagrada nas obavezuje na još predaniji rad na medijskom polju crkvene misije.
• Kako je nastala nagrađena reportaža? Koliko je u tim trenucima bilo teško, žargonski rečeno, nešto ili nekoga „isjeći”? Koliko je bilo teško biti objektivan?
– Litije kao jedinstven fenomen molitvene borbe za pravdu, dostojanstvo i slobodu sa jedne, a vid protesta protiv konkretne političke odluke sa druge strane, izazvale su veliku reakciju cjelokupne javnosti, ne samo u Crnoj Gori i regionu nego u cijelom svijetu. Bilo je potpuno prirodno da to bude tema reportaže za ovogodišnji INTERFER festival. Znali smo da nas čeka veliki izazov. Imali smo veoma kratak rok, svega nekoliko dana, a bili smo ograničeni i dužinom trajanja same reportaže. Trebalo je u 30 minuta obraditi ovu veoma sadržajnu i kompleksnu temu kojoj se može prići iz mnogo uglova i aspekata. Odlučio sam da napravimo jedan kratak pregled onih najvažnijih segmenata od trojčindanskog sabora do kraja izbornog procesa. Razlog ovakve odluke je bio da čak i slušalac koji nije toliko upućen u sam tok razvoja događaja u Crnoj Gori dobije neku sliku i doživi, makar i mali dio onoga što se zaista izdešavalo. Pozitivni aspekt je bio taj da smo imali veoma mnogo materijala i da sam znao da bilo kog besjednika ili dio besjede sa litija odaberem, da ne mogu da pogriješim. Svi smo disali jednim duhom i jednim srcem tokom cijelog trajanja ove borbe. Što se objektivnosti tiče, teško je do kraja biti objektivan kada ste direktan učesnik nekog događaja kojeg opisujete. Imao sam veliku pomoć od svojih kolega novinara đakona Pavla Božovića i Tijane Lekić, naročito oko izbora pojedinih segmenata, a montažerski dio je odlično odradio Srećko Radović.
• Koliko novinarski poziv korespondira sa svešteničkim, kada se „njih dvojica” sukobljavaju, a u čemu se slažu? Kako uspostavljate ravnotežu između novinara i sveštenika?
– U medijima sam od 2004. godine kada sam započeo svoj voditeljski posao u Radiju D. Sa novinarstvom sam se ozbiljnije susreo 2007. godine kada sam dobio blagoslov mitropolita Amfilohija da kao student teologije uređujem i vodim katihetsku emisiju na TV Elmagu. Emisija se zvala „Živonosni istočnik”. Tu sam naišao na prvo „sukobljavanje” mene kao teologa i mene kao novinara. Za mene kao teologa bilo mi je podjednako važno i interesantno cjelokupno predavanje ili neka besjeda. Teško mi je bilo da se odlučim šta treba izdvojiti. Ali imao sam sreću da sam obuku prošao kod dugogodišnje novinarke Vesne Dević koja je novinarski zanat naučila u staroj školi RTS-a, u to vrijeme obavljajući funkciju glavnog i odgovornog urednika TV Elmaga, a danas je jedan od urednika našeg Portala Mitropolije. Tada sam naučio da je za novinara najvažnije da prepozna šta je vijest a šta nije. Cilj novinarstva je da istražuje, otkriva, pomaže i svjedoči istinu. U novinarstvu kao i u životu kvalitet je uvijek u jednostavnosti. Za novinara je najvažnije da je otvoren da čuje kritike, da je uvijek spreman da se usavršava i neprekidno da uči. Sve ono što sam kasnije, od 2012. godine kao urednik naših crkvenih medija, primjenjivao oslanjalo se na ovo dragocjeno iskustvo iz Elmaga. Novinarstvo doživljavam kao šansu za pomoć u misiji Crkve i u tom pogledu ga danas ne mogu odvojiti od svoje svešteničke službe. Kada sam to shvatio i počeo da primjenjujem taj „sukob“ novinara i sveštenika u meni je potpuno nestao.
• Sada, u to već nema nimalo sumnje, bilo je ispravno pokrenuti Radio „Svetigoru”, formirati zvanične sajtove, fejsbuk, instragam stranice Mitropolije, crkava, manastira... Ipak, iako to nosi i dobrobit brzog i tačnog informisanja bez posrednika, nosi li to sobom i neke probleme i koje?
– Pokretanje Radija Svetigore, sada već davne 1998. godine bio je jedan u nizu vizionarskih poduhvata mitropolita Amfilohija. Kako se razvijala tehnika i tehnologija tako je i naš medijski sistem primjenjivao nove načine komunikacije sa svijetom. Često kažem da su danas mediji „novi Areopag” odakle se Crkva obraća slušaocima i gledaocima i prenosi blagu i blagoslovenu vijest Jevanđelja Hristovog. Zato je i te kako važno da, ono što je plod ljudskih dostignuća, kao što su mediji, iskoristimo kao sredstvo za pomoć u misiji Crkve. Naše bogato iskustvo od 22 godine postojanja Svetigore potvrdilo je opravdanost osnivanja crkvenih medija. Opasnost se ogleda u tom da ne smijemo dozvoliti bilo čemu, pa i medijima, da ovlada čovjekom i da virtuelna stvarnost zamijeni živi odnos ljudi među sobom kao i odnos čovjeka i Boga.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Nema alternative za ličnosni odnos Boga i čovjeka
• Šta se uprkos svom tehničko-tehnološkom napretku u komunikaciji ipak pokazalo kao neprevaziđeno?
– Upravo sam na kraju prethodnog odgovora istakao važnost tog živog ličnosnog odnosa sa Bogom i sa ljudima. Taj odnos ne smije da ima alternativu. Ovo je naročito važno za nas u Crvi. Bog je postao čovjek da bi mi ljudi preko Njega i kroz Njega postali „bogovi“. Naravno, ne po suštini, već po blagodati. To je nemoguće ostvariti bez ličnog odnosa sa Bogom i sa drugim ljudima. Pomoću medija mi možemo da se informišemo, bogoslovski i crkveno edukujemo, obrazujemo i usavršavamo u znanju, ali je to nedovoljno za istinsko poznanje Boga i opštenje sa Njim. Sva medijska komunikacija treba da nas upućuje na taj i takav odnos.