Protojerej Nikola Marojević, rođen je u Nikšiću, 1975. godine. Doktor je bogoslovskih nauka. Objavio monografije: „Molitva je vaspitanje: čovjekova ličnost, ispovijest i vaspitanje u djelu F. M. Dostojevskog” (Cetinje-Nikšić, 2010) i „Antropologije F. M. Dostojevskog” (Kragujevac, 2012). Glavni je urednik časopisa „Smisao”, Odjeljenja za društvene nauke Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori. Oblast njegovog interesovanja je široka: pastirsko bogoslovlje, hrišćanska pedagogija, hrišćanska antropologija... Pored toga, objavljuje eseje, članke, prevode, prikaze i recenzije u brojnim časopisima i zbornicima. Živi u Nikšiću.
Davno ste doktorirali na Dostojevskom, objavili djela „Molitva je vaspitanje: čovjekova ličnost, ispovijest i vaspitanje u djelu F. M. Dostojevskog” i „Antropologija F. M. Dostojevskog”. Čemu nas uči veliki pisac kada su u pitanju ispovijest i vaspitanje?
-Stvorivši novu formu – višeglasni roman, kao medijum za dinamični dijalog, Fjodor Mihajlovič ne daje konačne odgovore na vječna pitanja, već ostavlja misao u protivrječnom i nedovršenom procesu nastajanja. Prvi u svjetskoj literaturi je opredmetio čovjekovu ličnost i sišao do takvih dubina čovječjeg duha, da je bio dužan pasti u očajanje, ali upravo se ovo pogružavanje zaključilo bespoštednim razobličavanjem ideologije „podzemnog čovjeka“. Dostojevski isuviše dobro zna da se kroz paradoksalne iskaze ponajbolje dotiču bezdani unutarnjeg svijeta svakog čovjeka.
U djelima se pojavljuju dva lica, koji se najčešće jedan drugom ispovijedaju; tačnije – junak se uvijek nekome ispovijeda, makar i samom sebi. Svojim psihološkim zrenjem dublje je prodro u psihičke dubine čovjekove unutrašnjosti od tvorca psihoanalize Sigmunda Frojda. Međutim, Dostojevski nije samo dobar dijagnostičar nego i vrstan terapeut. Njegova analiza čovjekove duše projavljuje da je čovjek biće koje ima potrebu da se ispovijeda. Zagovarajući „sastradavajući“ egzistencijalizam uspio je da prevlada svu destruktivnost nihilizma. Vjera u spasenje grešnika kroz krsno stradanje, vodi povezivanju slobode i stradanja.
Fjodor Mihajlovič ističe da je znanje širenje umnog bogatstva, a pravo vaspitanje je pored toga još razvijanje viših principa morala i duhovnosti. Znanje tek treba da bude pravo prosvjećenje. Njegova vjera u konkretnog čovjeka, u njegove duševne snage čini osnovu vaspitanja. Ličnost se sama po sebi, noseći pečat tvarnosti, ne može izboriti sa sistemom vrijednosti svojim silama. Jedino vaspitanje može učiti smirenju i voditi istinskom duhovnom uzrastanju ličnosti. Hristos se javlja kao jedini ideal i savršeni moralni obrazac. Njegovi pozitivni likovi su pozitivni zato što su obasjani Hristvom svjetlošću, i on prvi u literaturi stvara pozitivni tip čovjeka. Kroz životopis starca Zosime, istinskog i realno prisutnog svetitelja, uspijeva da formira prototip „pozitivnog ruskog tipa“. Za Dostojevskog je vaspitanje u krajnjem smislu molitva, i zbog toga njegovi junaci kada iscrpe sve instance padaju u okrilje molitve, tog duhovnog razgovora sa Bogom. Usavršavanje u Hristovom duhu je osnov svakom čovjekovom djelanju. Hristos kao Istinita Ličnost, kao Saborna Ličnost, kao Bogočovječanska ličnost, jeste uzor za ljudsku ličnost, kako smatra Dostojevski, pokazujući da ako nema Boga nema ni apsolutnog dobra, nema smisla života, nema savršene vrline.
Imajuću u vidu Vaše dugogodišnje bavljenje djelom Dostojevskog, možete li nam ukratko nešto kazati o njegovom pogledu na čovjeka i smisao života uopšte?
-Fjodor Mihajlovič pokreće pitanja koja mogu doći pred čovjeka u životu – i to vječna pitanja, odnosno za njega prokleta. Njih on zato ne rješava do kraja ni u jednoj ličnosti, niti pak čovječanstvom u cjelini. Ako nešto Dostojevski želi da istakne, onda je to, po našem najdubljem ubjeđenju, činjenica da se u samom traganju za smislom života krije njegovo skriveno značenje, i da to traganje u stvari čini čovjeka ličnošću, dubokom, jedinstvenom, tajanstvenom i nedokučivom za oba svijeta.
Antinomičnost čovjekove slobode može se razriješiti jedino u ljubavi, koja mora biti isključivo – slobodna. I tu je možda najveći doprinos Dostojevskog, jer sa žustrom prozorljivošću on rasvjetljava svu tragičnost i antinomičnost dijalektike ljubavi, ne samo muškarca prema ženi nego i prema bližnjemu uopšte. Tako biva jasnije i to što on nije postavljao moralne ideje u zavisnosti od nacionalnih ideja, već je iznad svega bio propovjednik hrišćanstva, i time ostao razumljiv čitaocima svih narodnosti i kultura. To možda objašnjava pojavu da je njegovo djelo na Zapadu doživljeno kao svojevrstan kulturni fenomen, to jest nešto nalik spoljašnjem, rijetkom, vanrednom i neuobičajenom za evropsku kulturnu tradiciju, usmjeravajući recepciju djela u najvećoj mjeri u racionalistički-analitičkom duhu, za razliku od ostalog svijeta, koji ima pravoslavno utemeljenu duhovnost, gdje Dostojevski nije kulturni već životni fenomen, i kao takav zalazi u temelje ruske antropologije. S njim započinje proces religioznog osmišljavanja kulture, koji je postao jedna od najvažnijih tema istoriosofskih istraživanja. I upravo kod Dostojevskog možemo otkriti neophodnu i tipičnu crtu svih istraživanja – priznanje, da ključ preobražaja kulture i kulturnog preobražaja jeste u njoj samoj, skriven u njenim dubinama i od nas zaklonjen našim grijehom.
Kako vidite budućnost religije i vezu književnosti i hrišćanstva?
-Religija, polazeći od etimološkog značenja riječi, označava spajanje. To znači ne samo spajanje ljudi u zajednicu⌠već prije svega spajanje svjetova – ovog vidljivog sa onim nevidljivim, neprolaznim, a do tog spoja dolazi u čovjekovom srcu. ⌠Čovjek od najranijih svojih doba, kada postaje svjestan sebe i svoje okoline, ne miri se sa prolaznošću i propadljivošću. Da ne ulazimo previše u teorijska obrazlaganja, imajući prije svega u vidu koncepciju ove novine, možemo istaći da je čovjek biće okrenuto beskonačnosti, kako mi hrišćani kažemo biće žedno vječnog života.
Kada u Psalmima kaže Psalmopjevac: „Pristupi čovjek i srce duboko“ (Ps. 63, 7), vidimo da ova jednostavna i veoma kratka rečenica dotiče samu suštinu čovjekovog eshatološkog naznačenja i njegovu tajnu: priđeš čovjeku kao ličnosti i pred tobom se odjednom ukaže sva pučina ljudskog bitija. Pri tome dubina srca ne označava samo osjećanja čovječija već se prije svega radi o tome da je srce sinonim za ličnost. Čovjek nije prizvan da bude potrkalište demonâ i demonskih sila koji su plijen ništavila, već je čovjekova duša hram živoga Boga, stjecište vječnog i neprolaznog života.
Kako je čovjek iracionalno biće, isto tako razumu ljudskom ostaju nedostižni i želje i zadovoljenja, i time u život ulazi novi momenat: akt stvaralaštva koji život nagrađuje radostima i patnjama, ostajući s one strane razumu dostupnih istina. Tu se otvara prostor za književnost i razne vrste umjetnosti. Ipak, jedino religija svojom cjelovitošću omogućava najdublji uvid u čovjekovu sudbinu. Pojedinačne nauke nisu to u stanju, jer njima se uvijek mogu javiti neke posebnosti koje će ih odvesti u dalja razmatranja, kojima nikad nema kraja. Što se tiče veze književnosti sa hrišćanstvom, sa posebnom radošću upućujem Vaše čitaoce na „novi rod“ književnosti, hrišćansku književnost, koja je odavno prisutna u ruskoj, grčkoj, rumunskoj, francuskoj kulturi, a sve više i na srpskom govornom području. Pomenimo samo Gogolja, Ljeskova, V. Georgiua, Bernanosa, kod nas protojereja Nikolu MilovićaâŚ
Koliko savremene generacije imaju sluha za religiju? Koliko im je ona utočište?
-Ako pogledamo iza sebe, ovaj prethodni vijek, vidjećemo da u njegovoj drugoj polovini imamo intenzivni napor da se čovjek ograniči na ovaj svijet, ne samo na ono rimsko hljeba i igara nego prije svega da se čovjeku ukine želja da živi vječno. Zgrabi dan i to je sve što ti treba. Poznato je da je sa Francuskom buržoaskom revolucijom religiji objavljena neka vrsta rata. To je kroz ova nekolika stoljeća na razne načine i progrediralo i doživjelo vrhunac u prošlom poluvijeku sa komunizmom, ali vrijeme koje inače najbolje sudi pokazalo je da je želja za vječnim životom u čovjeku jača i dublje zapretana od svih mogućih koncepcija i društvenih teorija. Kad pogledamo savremene generacije, možemo uočiti tragove i ovih i onih istorijskih tokova. Međutim, ono što je nepobitno je da jedino religija daje odgovor na pitanje čovjekovog života na zemlji, na neki prihvatljiv način. Mene kao sveštenika naročito raduje sve veći broj mladih ljudi, koji sa iskrenom vjerom, bez nekog interesa i poklonjenja kvazi autoritetima, učestvuju u redovnim bogosluženjima, upisuju bogoslovske škole, iako nije neka perspektiva u materijalnom smislu, naročito ovdje u Crnoj Gori. Život hrišćanina je jednostavan, ali ponekad i težak.
I da svedemo, čovjek se ne miri sa smrću. To je isto za sve religijske sisteme. Za nas hrišćane smrt je samo kapija ka vječnom životu, stepenik koji se mora preći. Svaki čovjek, svojim rođenjem u Hristu – stranac je na ovom svijetu. Stranac i putnik koji ide prema Carstvu Božijem. Svi na leđima nosimo bremena i od toga šta će se naći u našem tovaru na kraju puta zavisi da li ćemo dobiti spasenje ili pak tamu najkrajnju. Smrt je ta koja razvezuje sve naše čvorove na zemlji i privodi nas pravednom Sudiji. Ako tako ne postavimo stvari, teško da nas može utješiti neki filosofski sistem, neka teorijska koncepcija, ma kako primamljiva izgledala⌠Jedino vjera u vaskrslog Hrista pruža ne samo utočište nego i spasenje za čovjeka.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Nasušna čovjekova potrebaVjerujete li u budućnost knjige i čitaoca?
-Bezmalo pola života sam profesionalno vezan za knjigu, časopise, kao lektor i urednik⌠Iako moderna sredstva komunikacije nesumnjivo pružaju brži pristup nekom štivu, ubijeđen sam ne samo da knjiga ima budućnost nego da je ona nezamjenjiva za čovjekov život. Jasno je da generacije koje dolaze s jedne strane gube interesovanje za knjigu zbog „nepristupačnosti“, mora sve biti na „dodir“, itd. ali s druge strane, jedan tablet ili računar ostaje hladni i nijemi svjedok izgubljenog vremena. Naročito sam se uvjerio u vječnost knjige, ako tako mogu reći, kad sam vidio da moja djeca svakodnevno čitaju, ne samo obavezno štivo nego i mnogo šire. Knjiga ima poseban magnet koji privlači čovjeka, ne gledajući u njegovu boju kože ni očiju. Ona postaje čovjekova potreba. Nasušna. To je poseban kvalitet života. I za kraj, a moglo je da bude i na početku ovog razgovora: čovjek koji jednom osjeti miris tek odštampane knjige teško da ga može zaboraviti, još teže nečim drugo zamijeniti.Jedino vjera u vaskrslog Hrista pruža ne samo utočište nego i spasenje za čovjekaJedino vjera u vaskrslog Hrista pruža ne samo utočište nego i spasenje za čovjeka
)){kind=small}
