Monahinja Julijanija Denisova (Irina Vadimovna) kompozitorka i dirigentkinja sestrinskog hora i Prazničnog hora Manastira Svete Jelisavete u Minsku, Bjelorusija, posvetila se duhovnoj muzici svojim posvećivanjem Bogu, nakon što se iskrenom majčinskom molitvom „izborila” za izlječenje svog sina, koga je zvanična medicina bila „otpisala”. Njen sin Ignat danas je ikonopisac u istom manastiru. Rođena je 1957. godine u bivšem Sovjetskom Savezu, u Minsku. Bila je ateista do 1992. godine, kada joj se sin razbolio.
– Profesionalni sam muzičar, završila sam Peterburški (Lenjingradski) Konzervatorijum, po obrazovanju sam teoretičar muzike. Kada sam imala oko 30 godina, vratila sam se u Minsk, gdje sam radila kao predavač na koledžu pri Muzičkoj akademiji. Do 35. godine bila sam ateista i nikada nisam dirigovala. Majka sam troje djece - Klimenta, Ksenije i Ignata, i 1992. godine moj mlađi sin Ignat se razbolio. Onkolozi su mu dijagnostikovali posljednji stadijum raka, imao je tada nepunih 40 godina i to je uticalo da postanem vjerujuća, da se okrenem Bogu i vjeri pravoslavnoj. Obraćali smo se najboljim ljekarima, ali oni mom sinu nisu davali nikakvu šansu, prošli smo sve moguće kurseve za terapiju, uradili smo sve što nam je medicina nudila, ali pomoći nije bilo. Ali, spasio ga je Bog, kome sam se obratila. Taj događaj je suštinski djelovao na mene i na cijelu familiju, u kojoj smo svi, osim muža, bili ateisti. Poslije toga je počela moja „crkvena muzička karijera”, kaže Julijanija. Kada je njen sin Ignat upisao Konzervatorijum u Moskvi i otputovao, kćerka Ksenija je bila udata, sin Kliment oženjen, a suprug ih je napustio kad se Ignat razbolio i otišao u Peterburg, Irina je ostala je sama i odlučila je da se zamonaši i uči crkveno pojanje.
– Prosto sam osjetila Gospodnji priziv da dođem u manastir. U početku sam pjevala u Sabornom horu Petra i Pavla u Minsku, u kom nije bilo drugih muzičara osim mene, a ja nikad do tada nisam dirigovala.Tada je krenulo obnavljanje pravoslavlja, još nismo imali note i ja sam počela da zapisujem sve što sam slušala od drugih horova i sama to uobličavala, kako bih mogla da učim svoje pjevače da bi mogli da odgovaraju na službi. Postepeno sam napisala mnogo pjesama, sakupio se veliki zbornik pod nazivom „Penije- umiljenije”. Hor „Praznični” koji sam osnovala prije 1997.godine, prišao je zajedno sa mnom u manastir. To nisu monasi i monahinje, već svjetovni ljudi, mirjani, i ubijedila sam našeg duhovnika da je manastiru potreban još jedan hor, zato što je manstir počeo da raste, službe su se održavale u više crkava, dešavalo se da istovremeno u manastiru bude četiri liturgije u četiri hrama. Tako smo osnovali još jedan profesionalni hor, objašnjava mati Julijanija. U to vrijeme, dodaje, u manastiru se praktikovao koncertni stil pjevanja, sa izvedbama poznatih kompozitora (Arhangelski, Bortnjanski, Česnokov...), koji joj se nije dopadao, te je počela da istražuje i stvara drugačiji stil koji bi više odgovarao manastirskom bogosluženju.
– Bazirala sam se na starim napjevima, vizantijskim, drevnim ruskim „znamenima”, koji nemaju autora, nego su nastali posvetom duha. Izaberem jedan napjev, melodiju i onda pridodajem druge glasove, četiri-pet, što zvuči kao veliki hor. Moji su aranžmani neobični u izvedbi i harmoniji, gdje jedna grupa vokala pjeva tekst, a druga grupa glasovno podražava zvuke orkestra - objašnjava ona, dodajući da nije kompozitor, već „samo autorka desetak pjesama”. Kompozitor, htio- ne htio, mora pisati, a ona, ako ne može ili ne želi, onda i ne piše, jer ne radi po narudžbi, već samo ono što joj dođe po zvanju.
Bila je počasna gošća na proslavi 180. godišnjice Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo”, čiji su horisti, pod vođstvom prof. Mihajla Lazarevića, izveli kompletan program sa njenim autorskim pjesmama. Ona je sa kćerkom Ksenijom posjetila Cetinjski manastir, gdje su se poklonile Sv. Petru Cetinjskom, dijelu Časnoga krsta i Desnoj ruci Sv.Jovana Krstitelja, zatim su posjetile Manastir Ždrebaonik poklonivši se moštima Sv. Arsenija Sremca, kao i Manastir Ostrog. M.D.Popović

---

Pjesmama obnovila pravoslavlje
– Prije dolaska u manastir pisala sam svjetovne kompozicije za orkestar. Kad sam se zamonašila, nadahnuće je bilo veliko, zato što je došlo mnogo napjeva i sve je trebalo ispjevati. U to vrijeme dobili smo mnogo srpskih napjeva, makedonskih, starobugarskih, vizantijskih melodija, to je bilo novo i veoma zanimljivo, priča mati Julijanija.


Pjevanje na višem planu
– Sve je to vrlo jednostavno, baziram svoj način pjevanja na tri principa: pjevati treba vrlo čisto, intonativno vrlo jednostavno („super čisto“), zatim, treba pjevati zajedno i najvažnije, pjevati sa molitvom. Ova tri principa je jako teško uklopiti, zato što je sve „na višem plan” - kaže mati Julijanija.