Mnogi koji su nekada prolazili ili pohodili Manastir Stanjeviće koji se nalazi na južnim padinama Lovćena, sigurno su dijelili ushićenje i udivljenje koje ova obnovljena svetinja izaziziva i danas. Jedan od onih, koji se osjetio privilegovanim boravkom u Manastiru Svete Trojice, ili Manastiru Stanjevići, jeste i likovni umjetnik, profesor na trebinjskoj Akademiji likovnih umjetnosti Mirko Toljić.
Jer, ne možete se oteti utisku koji stvara sklad planine i blizina morske obale, istorija kojom odiše svaki stari kamen koji bitiše na ovom mjestu postojano od 1338. godine, što će reći da sada proslavlja 680 godina odolijevanja istoriji i ljudima, prirodi. Istovremeno, svjedočeći i veličajući Boga. Danas, u 9 časova počinje Veliko osvećenje obnovljene svetinje a u okviru centralne svečanosti kojom se obilježava 680 godina Manastira Stanjevići, koji je ovo drugo ime dobio po istoimenom bratstvu. A, biće ovo prilika i da se svi zajedno podsjetimo i činjenice da je zahvaljujući lozi Petrovića ovaj manastira skoro 150 godina bio njihova druga prestonica. A, da sjećanje ne bi bilo kratko, IIU „Svetigora” i Turistička organizacija Opštine Budva izdali su i monografiju o manastiru, koju je uredio Jovan Markuš, a njen vizuelni izgled pobrinuo se upravo prof. Mirko Toljić. Njegovo udivljenje ovim manastirom i njegovom pričom vidi se u oblikovanju svih deset poglavlja koja ima ova monografija, koja je sinoć i promovisana u manastirskoj porti. Inače, prof. Toljić, kao član tima koji je realizovao ovu monografiju već iza sebe ima niz sličnih izdanja, od kojih je monografija Cetinjskog manastira, objavljena 2014. godine, ovjenčana nagradom Beogradskog sajma knjiga, kao najbolje izdanje Srba iz dijaspore.
● Kako je tekao rad na monografiji „Manastir Svete Trojice Stanjevići”, kako ste došli do finalnog rješenja njenog izgleda?
- Već kod prve monografije koju smo radili, osmislili smo osnov čitave serije knjiga koje namjeravamo raditi, i taj se osnov poslije monografije o Cetinjskom manastiru ponovio i kod monografije o Manastiru Kom i sada kod monografije o Manastiru Stanjevići sa namjerom da, poslije niza godina rada, dobijemo nešto nalik ujednačenom kompletu koji će spolja biti sličan u dizajnu i prelomu strana, a po suštini različit, sa obavezom da se ispoštuju različitosti svakog manastira, kojeg monografija obrađuje. Za monografiju Cetinjskog manastira smo, recimo, za inicijale u tekstu koristili slova iz Oktoiha iz posebno urađenog fonta za tu priliku, a u ovoj monografiji smo, za istu svrhu, koristili inicijale iz Jevanđelja Nikole Stanjevića kojeg je, ovaj veliki vojvoda cara Dušana i ktitor manastira Stanjevići, svojevremeno naručio da se izradi kao poklon Manastiru Hilandaru i danas se čuva u njegovoj riznici. Jevanđenje je izuzetne ljepote i važnosti te smo imali obavezu da skrenemo pažnju na tu kulturnu činjenicu i nasljeđe našeg naroda, pa smo njegovom ljepotom oplemenili čitavu knjigu bez obzira što je jedno čitavo poglavlje u knjizi posvećeno ovom Jevanđelju. Namjera nam je da slično postupamo i u izradi monografija koje slijede.
●Kako biste Vi nekome opisali ljepotu ovog manastira, što Vas je posebno dirnulo, na šta Vas je asocirao kada ste se prvi put susreli s njim?
- Dugo su spremani materijali za ovu monografiju, ali smo odlučili da sa prikupljenim materijalima posao oko finiša knjige završimo boraveći u samom Manastiru Stanjevići. Pošli smo i to je bio moj prvi susret sa Stanjevićima. Znajući fotografije ruševina manastira i poneku informaciju iz štampe da se manastir obnavlja, malo sam negodovao i izražavao sumnju da ćemo moći boraviti u „tamo nekoj zabiti” i raditi tako ozbiljan posao. Ni za šta nijesam bio u pravu. Zatekli smo perfektno i sa lijepom mjerom uređen manastir u kojem sve funkcioniše besprijekorno. Manastir u kojem vrvi od života, sa prepunom crkvom nedjeljom i praznicima, gdje poslije službe svi idu na zajedničku trpezu. Manastir gdje se djeca igraju i osjećaju se kao kod kuće kao i svako od prisutnih. Manastir gdje su praznici – praznici. Bili smo poraženi ljubavlju, gostoprimstvom i željom za saradnjom stanjevićke bratije. Punoća života ove drevne svetinje, u svakom smislu riječi, je ono što je na mene, kao i sve nas, ostavilo najveći utisak i uveliko uticalo na naš rad i emocije u toku izrade monografije. To nije ostalo nezapaženo i od ljudi kojima smo poslali urađenu elektronsku verziju knjige prije štampe, i između ostalih dobili komentar: „… Evo elektronski listam monografiju Stanjevića i divim se. Odrađena je na nivou prethodnih monografija, samo što mi se čini da ima jednu notu povišene duševnosti i značaja…”. Prelijepe su i mala i velika porta. Divan je portal sa Svetom Trojicom iznad ulaza u manastir. Veličanstven je pogled sa kule velikog vojvode Nikole Stanjevića. Majstorski i sa ukusom su složeni podni mozaici. I ulazna kapija je divan rad kao i pažljivo i sa ukusom probrani detalji po čitavom manastiru. Ali, najljepši od svega su sokovi i punoća života koja danas teče manastirom, i bez kojih bi svi ti lijepi detalji bili samo puka dekoracija bez velikog smisla. Čini mi se da su se ti sokovi prelili, pomalo i u nas, i u knjigu koju smo uradili, i dali joj posebnost.
● Koliko se danas (malo) zna i govori i piše u Crnoj Gori o istorijskom značaju manastira?
- Kompletna monografija govori o značaju manastira juče, danas i sjutra i to u mnogim segmentima. Neispitano je koliko tačno ova svetinja seže u prošlost. Ima naznaka, predanjskih, da je njegova prošlost starija nego što smo zabilježili, ali i ovo što je do sada objavljeno je nemjerljivo. To je ipak druga duhovna prestonica Crne Gore i nekada najveća građevina u Crnoj Gori. Postala je austrijska kasarna, pa je osvojena, oslobođena i razrušena. U novijim vremenima je bilo onih koji su prepoznali njen značaj, pa su se izborili da se stavi pod staranje Zavoda za zaštitu spomenika kao kulturno dobro od posebnog značaja, a opet, bilo je i onih koji su zaključili da: … nekad najveća građevina u Crnoj Gori treba da ostane najveća ruševina u Crnoj Gori….”. Važno je da danas ima ljudi za koje Stanjevići imaju značaj i koji, očigledno sa ljubavlju, doprinose obnovi i novom životu ove Svetinje kao novog/starog kulturnog i duhovnog centra. Ja sam religiozan čovjek i molim se Bogu za sve te divne ljude koji su ugradili po kamenčić u prelijepi mozaik obnovljenih Stanjevića.
●Čega nema u monografiji a što bi svako trebalo da zna?
- Ima, skoro ustaljena, ekipa u impresumu koja se starala o sadržaju, izgledu i ljepoti knjige. U impresumu nema, po tom pitanju, igumana, oca Jefrema koji je svojim savjetima i sugestijama dao mjeru knjizi, nema kafa oca Jovana bez kojih bi rad u sitnim satima bio nemoguć, nema gostoprimnika oca Pavla, bez kojeg bi štošta bilo nemoguće. U impresumu nema šljiva i smokava iz manastiru komšijskih kuća i mnogo čega. Nameće mi se utisak da je u Satnjevićima sve saborno ili ga nema, i smatram da smo, u slučaju ove knjige, svi počastvovani ukoliko smo postali dio te sabornosti.
U razgovoru uz kafu sa ocem igumanom, jednom mi je rekao: „Nijesam ja ovdje iguman, već Sveta Trojica”. Izgleda da smo onda bili kod Najboljeg domaćina, gdje sebi ne pripisujemo ništa što je dobro, već tražimo oproštaj za greške koje smo napravili, nadajući se da čitaoce one neće spriječiti da vide veličinu i ljepotu ovog divnog doma.
Ž.JANjUŠEVIĆ

Emotivna istorija

● Kao neko ko je radio na njenom izgledu, koji od tekstova u njoj Vas se posebno dojmio, koje poglavlje?
- Poglavlja u knjizi su pisali odgovorni znalci svog posla. Svaki ponaosob je za mene bio lijep i poseban i otkrio mi ponešto novo. Ipak bih izdvojio kao najteži za ilustrovanje, ali meni najdraži u knjizi, zadnji tekst koji je noviji ljetopis manastira Stanjevići, oca dr Pavla Kondića. Bili smo svjedoci njegovog nastajanja, skoro u dahu, gdje je taj doktor istorije, racionalni oskfordski đak, izgleda izmislio novi žanr u istoriskoj nauci: istorijske činjenice pisane emocijama, u čijem Ljetopisu nije zaboravljen niko. To ćete morati pročitati.