ANDRIJEVICA – Da se broj stanovnika u ruralnom području sjevera Crne Gore drastično smanjuje najbolje svjedoče potkomovska sela u kojima se u poslednje dvije godine nije rodilo nijedno dijete. Rijetki mještani kažu da je omladina iz godine u godinu odlazila da živi u neke srećnije i bogatije krajeve, a da su zavičaju ostala vjerna uglavnom staračka domaćinstva i nešto momaka od kojih je rijetko koji uspijevao da sklopi bračnu zajednicu. Navode da je to uticalo da dođe do drastičnog pada nataliteta. Tako se Osnovna škola „Milić Keljanović“ u Konjusima, sa tridesetak đaka, našla praktično pred zatvaranjem, i pored toga što je prije pet decenija ova obrazovna ustanova brojala blizu 400 učenika.

– Svako ko hoće realno da razmišlja mora da bude zabrinut za naša sela. Osamdesetih godina prošlog vijeka u našoj školu u Konjusima svaki razred je imao po dva odjeljenja. Tada je u Konjusima bilo toliko mladosti de je to bilo milina gledati. Nažalost, ove godine broj učenika je svedan na minimum. Toliko se narod iselio sa prostora Konjuha da čovjeka prosto uhvati strah od samoće. Poslednjih godina ovdje nije rođeno nijedno dijete. Uzroke ovako pogubnog stanja treba tražiti u neravnomjernom regionalnom razvoju Crne Gore. Sve to ukazuje da je potrebno napraviti stručne analize i utvrditi jasne smjernice koje bi zaustavile ovako negativne trendove – naglašava Brano Babović.

Mještani ističu da su u potkomovskim selima i sahrane postale retkost.

– Kud god se čovjek okrene nailazi na zatvorene kuće. Djevojaka nema ni za lijek. U poslednjih desetag godina u našim selima sklopljeno je svega desetak brakova, to znači po jedan godišnje. Sve se to dešava iako je nakada na području Konjuha, Dulipolja, Jošanice, Japana i Krajišta bilo oko trista stilnih domaćinstava. Danas ih je deset puta manje, tako da ovdje i sahrane postaju retkost – ističe Radenko Janković.

Podaci govore da danas mnogo više Konjušana živi u Podgorici i Budvi nego u mjestu svoga rođenja. To potvrđuje i mještanin Milovan Spalević koji kaže da Brod, kao mjesni centar Konjuha, izgleda sablasno pust.

– Zavičaju sam posvetio čitav svoj život, ali me iz godine u godinu sve više hvata i tuga i muka, gledajući kako Konjuhe polako nestaje sa mape živih. Bojim se da je svaki pokušaj da se ovo područje spasi od daljeg propadanja zakasnio. Naši ljudi su se masovno iselili, tako da ih danas mnogo više ima u Podgorici nego tamo gdje su prvi put udahnuli vazduh života. Nije mali ni broj porodica koje su zatvorile svoje kuće u zavičaju i otišle da rade i žive na Crnogorskom primorju. Zato ćete tamo prije sresti nekoga iz Konjuha nego ovdje na Brodu – navodi Spalević.

Mještani ističu da se svega desetak ljudi iz konjuških sela nalazi u radnom odnosu i da je nedostatak radnih mjesta glavni uzrok iseljavanja.

– Dok su radile fabrike u Andrijevici i Beranama sela su bila puna naroda. Od kako su one zatvorene sve je krenulo kako ne treba. Ljudi nijesu mogli nigdje da se zaposle i bilo je prirodno da odlaze. I ko god je otišao vraćao se samo povremeno i to ljeti da obiđe kuću i imanje – zaključuju mještani.

D.J.

---

Već 15 godina ni autobusa, ni putnika
Mještani podsjećaju da je svojevremeno autobus od Konjuha do Berana i natrag saobraćao tri puta dnevno i da je uvijek bio pun putnika. Navode da je autobuska linija ukinuta prije petnaestak godina, zbog nedostatka putnika.

– Osamdesetih godina prošlog vijeka autobus „Dubrava“ svakog dana bio je dupke pun putnika dok je saobraćao od Konjiha do Berana i nazad. Koliko je tada naroda bilo ovdje govori i podatak da autobus često nije mogao da primi sve putnike. Bila su to srećna i nezaboravna vremena, koja se teško mogu povratiti. Danas nema ni putnika, ni autobusa. Nestali su i radnici i đaci. A gdje nema autobuskog prevoza i gdje se pjesma ne čuje, to samo po sebi govori da su ti krajevi osuđeni na propast – ističe Janković.