NIKŠIĆ – U djetinjstvu Romkinja Veljbana Naza maštala je da postane konfekcionar, modni kreator, a onda i trgovac, za šta se i školovala. Prvo je ostalo samo njen san, a u drugom zanimanju, iako ima četvrti stepen stručne spreme, nije joj se pružila prilika. Danas Naza ima 49 godina, majka je šestoro djece i poslednje tri godine zaposlena je kao medijator u nastavi u Osnovnoj školi (OŠ) „Mileva Lajović Lalatović“.

– Imala sam želju i volju da završim za trgovca i da radim u toj struci. Kada bih otišla na biro rada da pitam ima li posla za mene, prilika mi se nije pružala. I danas mi je ostala želja za tim poslom, ali, eto, hvala Bogu, potrudila sam se, malo sam se edukovala jer ako čovjek nema u životu želju, volju i cilj koji želi da postigne, ne može ništa uraditi – kaže Naza u razgovoru za „Dan“.

Bila je jedino dijete kod roditelja, oca Alije i majke Šukrije, koji više nisu u životu. Njena baka po ocu nije se slagala da počne sa školovanjem jer „romska ženska djeca treba da se pripremaju za brak i porodicu“. Pobijedila je upornost njenih roditelja i Naza je sa napunjenih devet godina života pošla u prvi razred osnovne škole. Razrede je završavala sa vrlodobrim i odličnim uspjehom, a onda je upisala i srednju školu koju je, takođe, uspješno završila. Godine su joj, ističe ona, prolazile u traženju posla i nije se obazirala na negodovanje pojedinih članova porodice što „kasni“ sa osnivanjem svoje. Iskoristila je šansu koju su pružali njemačka organizacija „Help“ i Ministarstvo prosvjete i uspješno je završila obuku za medijatora u nastavi.

– Spona sam između nastavnog kadra i roditelja romskih i egipćanskih učenika. Razgovaram sa obje strane, prenosim informacije o učinku djece, kontrolišem da li redovno dolaze na nastavu, pratim njihovo ponašanje u školi i van nje, kako odlaze kući, pomažem im u učenju. Osjećam se nekako većom, korisnom, potrebnom i mogu reći da sam uspješna žena ali taj moj uspjeh mjeri se u svakom, pa i najmanjem uspjehu mojih školaraca. U ovom vremenu pandemije obiđem ih i nema ništa ljepše nego kada me mališan sa kojim radim dočeka sa osmjehom, a nerijetko me i grle, ljube. Srećna sam kad ih vidim da to više nisu zatvorena djeca, da su slobodni da pričaju, uče, druže se – ističe Naza.

Nastavu u školi gdje radi trenutno pohađa oko 200 romske i egipćanske djece, taj broj se svake godine povećava, ali i njihov uspjeh u obrazovanju. Posebno je ponosna na generaciju koja će ove godine završiti osnovno obrazovanje, među kojima je i jedno od njene djece.

– To je generacija djece rođene 2006. godine, svi su stigli do devetog razreda zahvaljujući upornosti kadra naše škole. Bilo je uspona i padova, izostanaka, ali se sve to sredi kad svi imamo volju i zajednički se potrudimo da pomognemo – ističe Naza.

Želja joj je da 56 romske i egipćanske djece starosti od dvije do pet godina, iz tri nikšićka naselja, počne sa predškolskim obrazovanjem. Sa svojom bivšom učenicom obavila je terenski posao, porazgovarala sa njihovim roditeljima, a sada je na nadležnima da im obezbijede prevoz.

Naza kaže da je odrasla u romskom naselju Brlja u kojem je život i danas izuzetno težak. Međutim, iz tog perioda ima najljepša sjećanja, pamti veliku livadu u naselju gdje su se okupljala i djeca iz većinskog stanovništva, izvora kojeg nema poslednjih godina...

– Majka je povremeno radila kod većinske populacije, čistila je stanove, kuće... Uz nju sam stekla brojna prijateljstva sa djecom iz većinske populacije, dolazili su na Brlju da se igramo, ja išla kod njih, jedni drugima išli na slave i proslave. I danas sam sa mnogima ostala prijatelj, kad se sretnemo željni smo jedni drugih. Druženje sa njima pomoglo mi je da idem naprijed, školujem se, sanjam da ću raditi i imati svoj hljeb. Zahvalna sam im na tome – kaže Naza.

B.Brašnjo

---

Želju za obrazovanjem prenijela na svoju djecu i unučiće
Veljbana Naza poslednjih šest godina, od kako joj je suprug umro, samohrana je majka. Ističe da je od šestoro djece, troje izvela na put jer su išli u školu i osnovali su svoje porodice, pa je i ponosna baka zasad troje unučića koji su već uključeni u predškolsko obrazovanje.

– Uporna sam, upravo onako kako su bili i moji roditelji, pa sam im prenijela želju za obrazovanjem. Tu sam za njih, bez obzira na obaveze, da ih podstičem, pomažem, savjetujem. I sa djecom u školi radim isto to – kaže Naza.

I njen otac se školovao, dok je majka bila zadužena za domaćinstvo ali ništa manje uporna da njena kćerka bude obrazovana.

– Imala sam i veliku podršku od mojih učitelja i nastavnika Baja Kontića, Ikonije Albijanić, Dostinje Radović, Angeline Kankaraš. I danas ih se rado sjećam, zahvaljujući njima postala sam pismena Romkinja, čime se ponosim. Želim i trudim se da taj isti osjećaj imaju i moja djeca i sva ona sa kojima radim, ističe Naza.



”Nema ništa ljepše nego kada me mališan sa kojim radim dočeka sa osmijehom, a nerijetko me i grle, ljube. Srećna sam kad vidim da to više nisu zatvorena djeca, da su slobodni da pričaju, uče, druže se