NIKŠIĆ– Mještani Banjana i Oputnih Rudina, do unazad desetak godina, nijesu brinuli kako će naći majstora za neku zanatsku uslugu jer su u tom kraju za te poslove imali, tada još uvijek vitalnog, Dušana Đedovića. Iskovati alat, pokriti kuću ili štalu, išegati građu, nakalemiti voće, samo su neki od poslova koje su ruke danas devedesetčetvorogodišnjeg Dušana znale „izdjelati” i to po najboljim standardima. Rođen je, kaže Đedović u razgovoru za „Dan”, u najudaljenijem selu nikšićke opštine- Gornjim Crkvicama, odakle nikada odlazio nije, niti je želio iako je za to imao prilika.U braku sa suprugom Radojkom, koja je od Spasojevića iz sela Riječani, izrodio je petoro djece. Djed Dušan žali što ni jedno od njega nije naslijedilo zanat, ističući da „bi znali raditi, no im nije nužda”.
-Kad hoće, čovjek sve može da nauči, a ja sam bio samouk. Od ranog djetinjstva sve me interesovalo i uz malo truda postadoh majstor, ma za sve i svašta. Ljudi su me zvali da im ponešto odradim, vjerovali mi, a i ja njima, tako da za ovog mog vijeka niti ja kome ostadoh dužan, niti ko meni, priča Đedović.
Iako je bio, kako kaže, najbolji đak u školi u Donjim Crkvicama, životne okolnosti nijesu mu dozvolile da se dalje školuje, pa je završio samo četiri razreda osnovne škole. Otac je, priča djed Dušan, rano preminuo, a ostala majka sa njih sedmoro djece. Od nečega je trebalo živjeti, pa se Dušan prihvatio onoga što je najbolje znao a i volio-zanata.
-Otac je pravio šporete na drva, a ja kao dijete gledao kako on to radi. Kasnije sam to i sam radio, i to do poslednjih sedam-osam godina. U životu sam napravio 200 tih šporeta, sve ručno, a i danas ih imaju mnoge porodice ne samo u ovom kraju no i dalje, po Pivi, Nikšiću, okolina Skadarskog jezera, Dubrovniku. Materijal sam kupovao po Bosni, Zagrebu, prisjeća se djed Dušan dok nam u svom domu pokazuje jedno od tih svojih remek djela.
Sam je kovao razni alat, u njegovoj radionici skovane su i makaze za rezanje lima do pola centimetra koje su i danas upotrebljive. Osim kad kad je u pitanju neki zanat, pomoć od djeda Dušana tražena je i kad je zubobolja u pitanju, pa je tako vrlo brzo postao jedini i najpoznatiji zubar u banjsko-oputno –rudinskom kraju. Kliješta za vađenje zuba takođe je sam izrađivao ručno, ali ih niko ne upotrebljava poslednjih pet-šest godina. A sve je počelo kada je u tom kraju boravila 29. Udarna divizija.
-Bilo je dana da je po 30 boraca dolazilo kod mene da im vadim zub. Samo naspem kap rakije na zub, kap na kliješta i to je to. Zub sam izvadio i komandantu Vladu Šegrtu. U godinama potom ljudi su sa raznih strana dolazili kod mene i nikada niko posledica nije imao, naglašava Đedović.
B.B.
Ručno izgradio gater za rezanje građe
Dušan Đedović je u svojoj rdionici u Gornjim Crkvicama izradio ručno čak i gater za šeganje građe. Kod njega, kaže, građu su dovozili sa Vučeva, Bjelasice, iz Hercegovine i iz svih krajeva Crne Gore.
-Vjerovali su mi ljudi. Nikada nikome nisam ukrao ni jedan kubni metar, nego čak ako je nekome izgorela kuća ili štala, ili se srušila, šegao sam džabe. Pomagao sam nevoljnicima i živ ostao. Bavio sam se i pokrivanjem objekata, i mislim da sam odavde, preko sela Klenak pa do Gacka više od 45 objekata prekrio limom, i za taj posao nisam se „bojao“ ni jednog majstora u Jugoslaviji, ponosno ističe Đedović..
)){kind=small}
