NIKŠIĆ - Desetak romskih porodica koje žive u naselju u blizini Željezare zasigurno će dugo pamtiti 31. decembar 2015. godine jer su im inkasanti Elektrodistruibucije zakucali na vrata baš uoči Nove godine i isključili ih sa elektrodistributivne mreže. Razlog, kako kažu Romi, nije neplaćena struja, jer su kao socijalno ugrožena kategorija struju plaćali paušalno, već zamjena starih brojila i ugradnja novih digitalnih kojom će ubuduće biti u obavezi da izmiruju utrošenu električnu energiju kao i svi ostali građani, što je, kako kažu, gotovo nemoguće jer svi oni jedva preživljavaju.
Samohrana majka Antigona Krasnići u naselju živi već 12 godina sa osmoro djece.
- Rekli su nam da ćemo ubuduće plaćati struju kao i svi ostali građani. To je gotovo nemoguće. Novo brojilo nam donosi nevolju. Nemamo novaca ni za hljeb jer su nam ukinuli i socijlano primanje koje sam do nedavno imala. Ne znam šta da radim. Do života mi je došlo. Umjesto da Novu godinu dočekamo kao svi građani, bili smo primorani da u prvi mrak pođemo na spavanje - kaže Krasnići.
Njen sin iz prvog braka Admir Kerelaj kaže da se kojim slučajem on zatekao kod kuće kada su došli inkasanti „nema tog majčinog sina kome bi dozvolio da nas isključi sa mreže”.
- Tužno je da moja braća i sestre čekaju Novu godinu i noći provode u mraku. Bilo je teško slušati djecu koja mole inkasante da im ne isključuju struju, a oni su ih nazivali cigančadima. To je sramotno – ljut je Kerelaj.
Među porodicama koje su isključene sa elektrodistributivne mreže je i teško oboljela Zurafeta Zećiri koja podiže šestoro djece.
- Šta da kažem? Uz bolest koja me pritiska, jezu koja nas prožima, studen koja nam kosti glođe, kao nemani stugli su nam i inkasanti. Nijesu otišli kod bogataša koji ne plaćaju struju ikao imaju novca na pretek, nego su se slakomili na nas sirotinju koja je i Bogu teška. Preživljavamo sakupljajući sekundarne sirovine. Često smo i bez hljeba. Kada nam ugrade ta digitalna brojila tek tada nećemo moći da plaćamo struju - kaže Zećiri.
Šerija Talamiri u naselju živi sa sedmoro djece, od kojih je dvadesetdvogodišnja kćerka teški bolesnik, vezana za postelju.
- Sirotinja smo da veća ne možemo biti. Sami sebi smo teški, jer ne znamo kako da preživimo i šta nam donosi novi dan. Umjesto da se smiluju na nas, pomognu nam i podrže nas, oni se junače nad nama nemoćnima. Pitam se samo dokle će ova muka trajati. Ima li igdje iko da nas obiđe i vidi kako u bijedi i nemaštini provodimo praznike. Umjesto da nam daju malo snage, oni nas još više uništavaju. Bolje da nas ubiju i bace u korito Gračanice, nego što nas ovako muče. Samo što nam još vazduh ne uzmu, a možda će uskoro i to početi da nam naplaćuju - ogorčena je Talamiri.
L.N.
Od deponije prijeti zaraza
Uz svu muku koja ih pritiska za porodicu Antigone Krasnići problem je i deponija otpada koja je gotovo na njihovom kućnom pragu.
- Deponija se nalazi na sred naselja. Mnogi stanovnici su asmatičari, a zbog deponije dobićemo i neku zaraznu bolest. Svako malo deponiju sele utovarnim lopatama sa jedne na drugu stanu ceste. Unazad nekoliko mjeseci, kada nas je posjetila novinarska ekipa i obavijestila javnost o haosu u kojem živimo, deponija je bila uklonjena. Sada je opet gomila smeća narasla kao da se nalazimo na gradskoj deponiji u Mislovom dolu - kaže Krasnići, pozivajući nadležne da ih bar spasu zaraze.