NIKŠIĆ - Kada dođeš na planinski vrh, nastavi dalje u visinu, kaže kineska poslovica. Upravo tom idejom minulih 62. godine rukovodili su se članovi Planinarsko – smučarskog društva „Javorak” tokom svih akcija koje su organizovali pomažući ljudima u nevolji. Sve to bilo bi mnogo razumljivije kada nadležne institucije prema nikšićkim planinarima i članovima Gorske službe spasavanja ne bi imala maćehinski odnos. U razgovoru za „Dan” Stevan Vujičić, planinarska legenda ne samo Nikšića već i Crne Gore, član društva od 1954. godine i osvajač Mon Blana, Monte Roze, Grosglokhnera, prvi instruktor Gorske službe spasavanja, nosilac Ordena zasluga za narod, kaže da je društvo koje je bilo institucija razbijeno, kao i država u kojoj živimo.
- Od institucije koja je iznjedrila toliko generacija ostale su samo neki mali klubovi koji danas funkcionišu samo zarad interesa i to ličnih. Nema više ni crnogorskog brenda Gorske službe spasavanja koja je ove godine proslavila jubilej 50. godina postojanja - kaže Vujičić, ocjenjujući da je situacija više nego zabrinjavajuća.
- Dolaze nove snage koje smatraju da sve počinje od njih. Sada se sa sjetom prisjećamo srećnih vremena, svečanosti i godišnjih Skupština na kojima smo sumirali rezultate rada, nagrađivali najbolje spasioce, primali nove članove. To druženje održavali smo svakog 23. decembra, a nosilo je naziv „Spasilačko veče”. Poslednjih desetak godina nema ništa od te priče. Pošto su nam Dom zapalili, zna se namjerno, imali smo nekoliko sastanaka na kojima nije postignut neki značajniji dogovor. Uprkos obećanjima tadašnjeg predsjednika opštine Nikšić Nebojše Radojičića da ćemo dobiti krov nad glavom, od toga već godinama nema ništa. Ucjenjivali su nas tim da će ukoliko objekat koji je zahvatio požar bude rekonstruisan on biti u vlasništvu Opštine. Kazali si i to da ukoliko pristanemo na gradnju novog objekta on će biti u našem vlasništvu, ali kako sam nedavno obaviješten i tu su nas izigrali, jer je objekat u vlasništvu Opštine. Od gomile obećanja dobili smo samo Planinarski dom u Nikšiću koji je, po mom dubokom ubjeđenju, urađen mino standarda, jer prvo i osnovno nema velike prostorije za tečajeve, filmove i projekcije - kaže Vujičić, i dodaje da se sa tugom sjeća prošlih vremena jer su bez krova nad glavom ostali oni koji su spasili veliki broj života, unesrećenih i stradalih i bili ponos grada.
- Pitam se se samo da li jedina legalna organizacija ove vrste u Crnoj Gori osposobljena i za rad u najekstreminijim uslovima i brojnim osvojenim svjetskim vrhovima širom Evrope i svijeta treba da se ugasi zarad nečijih interesa i da nam se sjete samo kada postignemo uspjeh. Zato bez imalo stida i grehote mogu reći, neka lokalnoj vlasti u Nikšiću na čast služe sva ta obećanja. Da li treba da budemo beskućnici i da nam je to nagrada za trud i požrtvovanje - ogorčen je Vujičić.
Nikšićki planinari i spasioci poznati širom svijeta po svojim brojnim uspjesima i požrtvovanosti bez krova nad glavom, ostali su 28. julu 2007. godine kada je njihova kuća u kojoj su se sabirali stradala u požaru. Sa Planinarskim domom izgorela je i obimna arhiva, ali Stevova sjećanja ne blijede.
- Nikada nijesmo željeli slavu na tuđoj nesreći. Najveće priznanje bilo nam je pomoći unesrećenom i spasiti nečiji život. Šesdesetih godina minulog vijeka preko visoravni Krnovo, koja je bila zavejana od snijega, i štafetu mladosti smo prenijeli i predali je Šavničanima – sjeća se Vujičić.
U neizbrisivom sjećanju mu je kaže i akcija kada su sedamdesetih godina minulog vijeka do Šavnika nosili preko 30 kilograma tešku radio stanicu.
- U toj akciji učestvovao je Boško Vulanović, dvojica policajaca i ja. Sve su to bile akcije nemjerljivog humanizma, a ono od čega smo se finansirali bile su komercijalne akcije za Elektroprivredu Crne Gore, gdje smo mjerili visinu snijega na određenim punktovima, jer su oni na taj način radili proračun vode. Na brani Mratinje obilježavali smo tunele i osu brane. Sjećam se da smo sredinom pedesetih godina minulog vijeka na Selačkoj strani, kod Lukova, spasili dvadesetak đaka iz Drobnjaka, koji su se uputili u zavičaj - priča Vujičić, naglasivši da je kao uspomenu na tu akciju dugo čuvao vunene čarape, dar jedne učenice, a kasnije ih poklonio sinu Danilu prilikom prve ekspedicije na Himalaje.
Vujičić se sjeća tečaja na Medvedniku kod Zagreba u ljeto 1963. godine gdje je sa kolegama iskusnim planinarima i spasiocima Svetislavom Kljujevim, Borom Počekom i Stevom Vujičićem, kako ga zove bratom, prošao obuku za spasioce.
Osamdesetdvogodišnji Đurko Aničić, kaže da ta aktivnost kao da je nagovijestila prvu akciju Gorske službe spasavanja koja je uprkos nadljudskim naporima imala tužan kraj.
- Na planini Somini pokušali smo iz jezerceta Bezdane jame izvaditi tijelo mladića koji nije davao znake života. Tada sam osjetio strah, najvećeg saveznika svih nas, koji se žrtvujemo i dajemo za one koji su u nevolji. Ne plašimo se mi za sopstveni život, već da li će akcija uspjeti. U akciji osim mene učestvovali su Miloš Bojanović, koji i bio vođa ekspedicije, kao i Boško Vulanović, Ratko Gaga Lučić, Boro Poček. Radilo se noću, vrlo primitivnim sredstvima, pozajmljenim od Rudnika boksita i Vatrogasne službe - kaže Aničić.
Vujičić dodaje da su ove godine obilježili 50. godina od osvanja velikog izazova, kanjona Nevidio, te da su sjećanja bogata do te mjere da ih je pravi grijeh i prosto nemoguće svesti na jedan novinski tekst.
- U toj ekipi bili su: Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Božo Kontić, Šunja Mrvaljević, Pajo Vučurović, Ratko Gaga Lučić, Mijo Kovačević, Vlado Mićunović, Milan Pešić i Milun Tadić. Ta i sve druge akcije bile su nezamislive bez ljekara dr Mirka Toše Đurovića, a kasnije dr Radovana Mijanovića.
Priči kraja nema, jer bi nabrajanje akcija moglo trajati u nedogled, kao i učesnika akcija jer su nebrojeno puta sa nama bili i Ljubo Nikčević, Luka Petrušić, Milo Abramović, i mnogi drugi znani i manje poznati. Veliki je spisak podviga, naše družine, članova GSS koji su ne misleći na sopstveni život i porodicu, spasavali ugrožene živote. Za sve to nagrađeni smo Nagradom 18. septembar i brojnim priznanjima, ali smo bez krova nad glavom i društvenog statusa koji zaslužujemo - zaključuje Vujičić.
L.NIKČEVIĆ
Susret sa vukom oči u oči
Prolazeći kroz brojna iskušenja, spasavanja porodilja, ranjenih, bolesnika i slično, sa čamcem preko Krnova, kako kaže Vujičić, premošćujući namete dogodio se i susret sa vukom.
- Sedamdesetih godina prateći TV ekipu iz Beograda koja je za tu reportažu osvojila evropsku nagradu, možda je najinteresantnija storija zbog popravljanja kamere pletićom iglom i limicom u „Radovanovoj kafani” na Bukoviku gdje nas je jedan gorštak upozoravao da to nije traktor. Kasnije se desio i gotovo nestvaran susret sa vukom. Preko Krnova nas je pratila mećava sa lapavicom. Prst pred okom nijesmo vidjeli, pa tako ni vuka sa kojim smo se susreli oči u oči. U momentu kada smo se razmišljali da li da na štap od skija stavimo nož vuk popušta i tone u veliki snijeg - priča Vujičić.
Još uvijek podstanari
Stevan Vujičić ističe da su cijelog života bili podstanari, selili se iz jednih u druge prostorije i tako dan za danom.
- Od stare Žandarmerijske stanice 1957. godine dobili smo zidinu na Bukoviku i dobrovoljnim radom napravili Planinarski dom. Nakon izvjesnog vremena dobili smo i Planinarski dom u Nikšiću, kojega nažalost više nema, jer je namjerno zapaljen. Početkom devedesetih godina minulog vijeka do temelja je porušen i dom na Bukoviku. Iako su radovi na objektu Planinarskog doma u Nikšiću trebali biti okončani prije dvije godine mi sastanke još organizujemo po nikšićkim kafanama – žali se Vujičić.