NIKŠIĆ - Sluga božiji Gavrilo Dabić jedan je od brojnih sveštenoslužitelja naše crkve koji je ovozemaljski život okončao u vremenu komunizma. Surova smrt stigla ga je na praznik Blagovijesti 1942. godine nakon svete liturgije koju je odslužio u manastiru Sv. apostola Luke u Župi nikšićkoj gdje je službovao. Komunisti su ga, priča župski paroh protojerej Vasilije Brborić, odveli i živog bacili u jamu koja se nalazi u mjestu Ploče u blizini sela Dragovoljići. Prema zapisima, tome je prethodila tortura od pripadnika jedne partizanske čete koji su od jeromonaha Gavrila tražili da se odrekne krsta i vjere.
- U tu jamu bačeno je još sedam osoba, među njima bilo je i jedno dijete od 12 godina. Dugo su se poslije toga prepričavala svjedočenja čobana koji su kazivali da su se jauci i vapaji iz jame čuli jedanaest dana, ali niko nije smio ni prići tom mjestu. Mještani su se nekoliko mjeseci potom organizovali i iz jame izvadili mučeničke ostatke svih, a tijelo jeromonaha Gavrila je sahranjeno u porti manastira Sv. apostola Luke - kaže protojerej Brborić.
Monaško groblje srednjovjekovnog manastira, koji je jedan od stubova pravoslavlja nikšićkog kraja, pribralo je sebi napaćenu dušu, a onda su uslijedile godine kada je i ta svetinja bila u nemilosti. U oronuli i zapušteni manastir 1997. godine, sa monahinjama stigla je mati Efimija (Nikčević) s tvrdom vjerom da ožive gotovo gole zidove svetinje. Tada, a s božijim blagoslovom, počela su i prva pojavljivanja Novomučenika Gavrila.
-Mati je sa sestrinstvom u manastir došla u vrijeme Časnoga posta. Odmah poslije toga sestre, pa i moja supruga kada bi dolazila, počele su da osjećaju lijep miris tamjana, kao da neko kadi. Onda su pokloničke grupe dolazile u posjetu manastiru, poklonici su tražili da im se na grobu oca Gavrila čitaju molitve. Bilo je ljudi koji su svjedočili da su dobijali iscjeljenje, i po tome je i malo više poznat manastir Sv. apostola i jevađeliste Luke u Župi nikšićkoj - priča protojerej Brborić.
Na predlog Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke Gavrilo Dabić kanonizovan je prije petnaestak godina kao novojavljeni mučenik. Na skromno uređenom mjestu gdje mu počivaju zemni ostaci gori kandilo koje se ne gasi, a u manastiru je njegova ikona koju je uradila monahinja Stefanija. Nema vjernika koji posjeti župski manastir a da se ne pomoli nad humkom Novomučenika koji na iskrenu molitvu daje blagoslov vječno bdijući nad svetinjom za čije očuvanje je i život položio. Sluga božiji čeka dan kada će ponovo ući u manastir, jer se, kako saznajemo, planira premještanje njegovih zemnih ostataka u tu svetinju. Najvjerovatnije Novomučenik Gavrilo tu će pronaći mir sa još jednim sabratom čije su kao vosak žute kosti pronađene nedavno u podu manastirke crkve čija rekonstrukcija je u toku.
B.Brašnjo
Put od mjesta rođenja do mjesta skončanja
Da pronosi riječ božiju Gavrilo Dabić je odlučio u ranoj mladosti. Rođen je 30.septembra 1904. godine u selu Putinci, opština Ruma, Srem-Srbija. Svetu tajnu krštenja primio je oktobra iste godine u crkvi Arhanđela Gavrila u svom selu u kojem je, istakao je projerej Brborić, tada bilo veoma malo srpskih kuća jer su u Putincima u tom vremenu uglavnom živjeli folksdojčeri i Mađari.
- Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u Sremskim Karlovcima, a monašku školu u manastiru Rakovici kod Beograda. Zamonašen je 27. septembra, na Krstovdan 1927. godine u manastiru Savina u Crnoj Gori, a jerođakon postao je iste godine u oktobru. Tadašnji episkop bokokotorsko-dubrovački Kiril aprila 1928. godine rukopolaže ga za jeromonaha, nakon čega je postavljen za privremenog paroha u Budvi, rekao je župski paroh.
Pored budvanske parohije, jeromonah Gavrilo je opsluživao petrovačku, reževićku parohiju, bio je nastojatelj manastira Reževića, a potom je služio u manastirima Morači i Duži kod Trebinja. U župski manastir došao je jula 1941. godine nakon što su komunisti ubili tadašnjeg igumana Nikodima Janjuševića.
Krvavi pir od prije jednog vijeka
I u godinama prije komunizma od okupatora stradali su sveštenoslužitelji u Nikšiću. Još se pamti krvavi pir Austro-ugarske vojske koja je1918. godine svirepo ubila više od 80 stanovnika Dragovoljića i Lukova. To je bio čin odmazde zbog ubistva njihovog oficira Franja Ferjančića. Među ubijenim bio je i sveštenik Milovan Popović čiji zemni ostaci, uprkos trudu mještana, ni nakon skoro jednog vijeka nijesu pronađeni. Prije dvadesetak godina sveštenik Popović javio se u snu jednoj mještanki koja do tada nije bila krštena. Ispričao joj je kako je mučenički postradao, te da će joj otkriti gdje su njegovi zemni ostaci sa željom da počivaju u župskom manastiru. Najavio joj je skori dolazak sveštenika u njenu kuću gdje osim nje još osmoro djece nije bilo kršteno. Ispunila je njegov zahtjev da se krsti, prisustvuje liturgijama i pričešćuje se, ali ne i da ostavi duvan, pa su prestala i njegova javljanja a time je do danas ostala tajna gdje je postradao. `