ROŽAJE- Rožajka Hajrija Škrijelj, samohrana majka dvoje maloljetne djece, tvrdi da već dvije godine trpi teror nepoznatih osoba koje noću nasrću na njihovu kolibu smještenu usred šume u Hodžića potoku, podno sela Grahovo. Osim što pokušavaju nasilno da uđu u njen sirotinjski dom, napadači su prije nekoliko dana kamenovali kolibu Škrijelja kada su razbili prozorsko staklo. Hajrija priča da je oko 23 sata nju i njenu djecu, kao i sedamdesetogodišnju majku i nesposobnog brata, probudila lomljava stakla, a ogroman kamen je završio na krevetu u kom je spavala njena trinaestogodišnja kćerka.
-Samo zahvaljujući pukoj sreći, moja je kćerka ostala nepovrijeđena. Ali, i ona i moj šestogodišnji sin nosiće traume dok su živi, i to je jača bol od fizičkih posledica. Moja kćerka je vidjela kako dva čovjeka stoje u mraku ispred naše kolibe, ali ih nije prepoznala. Godinama se branimo od nasrtaja nasilnika. Vjerovatno misle da zbog toga što nemam muža imaju pravo da nas uznemiravaju na ovako gnusan i neljudski način i da ugrožavaju moju djecu. Sin i kćerka su mi sve na svijetu i zato tražim da ti monstrumi na miru ostave mene i moju siročad– kroz suze kaže Hajrija.
Ona dodaje da je o incidentu obavijestila policiju, koja je nedugo zatim došla na lice mjesta, ali nasilnike nisu pronašli. Tako je, kaže Hajrija, bilo i prilikom ranijih napada.
-Djeca u strahu dočekuju noć, jer se plaše da ćemo ponovo biti na meti nasilnika. Zbog svega kroz šta prolazimo već nekoliko puta sam tražila pomoć psihijatra. Plašim se za djecu, koja nemaju miran san kao njihovi vršnjaci – dodaje Hajrija.
Da bi se zaštitili, Hajrija i njena majka s prvim sutonom zakucavaju vrata od dasaka na improvizovanom ulazu u kolibu.
-Ovih dana su nam dobri ljudi pomogli da napravimo kanate na prozorima, da barem ne vidimo šta se dešava napolju - kazale su Hajrija i njena majka Fehima.
Hajrija priča da je proživjela veoma teško djetinjstvo, praćeno siromaštvom i bolešću oca. Bježeći od životnih nedaća, udala se u jedno bjelopoljsko selo, ali ni u braku, kaže, nije našla sreću ni razumijevanje.
-U braku sam bila oko šest godina. Trpjela sam psihičku torturu od supruga, pa sam odlučila da se raѕvedem, iako sam bila pred drugim porođajem. Sina sam rodila u roditeljskoj kući u selu Dašča Rijeka, koje je od Berana udaljeno oko 35 kilometara. U kući nije bilo ni struje, ni vode– kaže Hajrija.
Nakon pet godina takvog života, prije dvije godine odlučila je da se preseli.
-Izabrala sam ovu šumu, jer mi je blizu izvor s kojeg se snabdijevamo tehničkom vodom. Novca nismo imali da bismo mogli da biramo plac. Vodu za piće nemamo, pa je donosimo s izvora udaljenog oko pola kilometra. Ništa mi ne bi bilo teško i nikom ništa ne bih tražila samo kad bismo ovdje imali mir za kojim sam decenijama čeznula – kaže Hajrija, čija petočlana porodica živi u brvnari od dvadesetak kvadrata, koju je podigla uz pomoć rođaka i drugih dobrotvora. Kaže da je njen bivši suprug, kao i ona, socijalni slučaj i nije u stanju da plaća alimentaciju za djecu. Hajrija i njena porodica žive od socijale i od tuđe njege i pomoći koju prima njen brat. U brvnari nemaju vode, ni kupatila. Namještaj se sastoji od četiri ležaja, šporeta na drva i pohabane vitrine.
-Struju dobijamo iz fabrike, udaljene nekoliko stotina metara. Ima dosta dobrih ljudi koji nas obilaze i pomažu nam. Da nije bilo njihove pomoći, ne bismo imali ni krov nad glavom. Zahvalni smo svima koji nam pomažu, a posebno humanitarnoj organizaciji ‘’Merhamet’’ koja nam je prva pritekla u pomoć – ističe Hajrija.
Ona dodaje da su im humani ljudi kupili i kravu, ističući da je novcem koji je dobila od humanih ljudi kupila plac u naselju Zeleni.
-Pola placa sam platila, a polovinu mi je poklonio vlasnik. Zahvaljujući donacijama, uspjela sam da sazidam prvi sprat, ali nemam para za ploču. Najveća želja mi je da se uselimo u tu kuću, gdje će moja djeca i brat imati svoje sobe, da konačno spavaju bez straha od napasnika– kaže Hajrija, koja moli humane ljude da joj pomognu da izlije ploču na novoj kući kako bi, kaže, spasila djecu.
V.Ra.
Starica ostala bez socijale
Iako je preživjela moždani udar, a muče je i druge boljke, Hajrijina majka Fehima je prije pet mjeseci ostala bez socijale. U rješenju kojim joj je ukinut ovaj vid pomoći navodi se da je ona sposobna za rad. Fehima je primala socijalu skoro tri decenije, a nedavno joj je uručeno rješenje da nema pravo ni na tuđu njegu i pomoć.
-Primala sam 72 eura i to mi je ukinuto. Sada moraju da me izdržavaju kćerka i njena djeca, a to je za mene jako bolno. Moj sin prima jedan vid socijalne pomoći, ali je to nedovoljno za liječenje nas dvoje – kazala je Fehima.