Kako je lijepo kad imaš cilj, tačnije kad imaš želju. A onda tu želju izgovoriš na glas, u nadi da će biti ispunjena. I na kraju oko sebe imaš ekipu kojoj kad kažeš „hoćemo li-?“ oni odmah kažu DA! Sjećate li se viber grupe „žene, majke, kraljice“, tetke Mrazice, o kojima sam vam već pisala? E tih par žena, sakupilo je preko dvije stotine paketića za svu djecu Instituta za bolesti djece. Da, da.. Od toga ja nisam mrdnula iz kuće, pa možda čak i još dvije. Pomislićete nemoguće, ali jeste, vrlo izvodljivo. Kad imaš ekipu na koju računaš sto posto, koja je uigrana, bez komplikacije u komunikaciji, energična i vedra. E, tako se to radi. A najsmješnije od svega je, da se neke od njih ne poznaju među sobom. Prosto, energije su se „našle“ i putuju, haraju, šire se. Korona.. ma daj, ona je maca mala za nas. Svuda smo stigle, na tristo strana, i sve se desilo nevjerovatnom brzinom. Kao planski, a plana niđe. A tako je najljepše. Jer, kako ono kažu, ruka ruku mije. Tako je bilo i kod nas. I konačno su društvene mreže, ta pošast dvadeset i prvog vijeka, dobile onaj svoj pravi smisao, kako im i ime kaže, postale su javne i društvene. Poslali smo na desetine poruka, ljubavi, molbi, podsjećanja na empatiju i saosjećanja. Poslali smo pregršt naši i tuđih želja i molitvi za ozdravljenje. Jer nije lako biti bolestan, a mali, a sam, dok praznici stižu. Možda ne zagrliti oca, majku i ne leći u svom toplom krevetu u svom domu sa braćom i sestrama. Zdravi smo, imamo, kažu, hiljade želja, a oni, tako mali, nedorasli borbama koje biju, imaju samo jednu. Da ozdrave. Da ozdrave i vrate se kući nastavljajući da žive obične, lijepe i jednostavne živote. Sjećate li se da je neko rekao, da bolnička soba pamti više iskrenih molitvi od bilo koje crkve, džamije ili sinagoge. Ja mislim da je to baš tako. Pristizali su paketići sa svih strana. A sa njima i želje. Ređale su se divne misli, stihovi, srcad, poneki Deda Mraz, pahulja i jelka. I tada, dok sam svaku želju lijepila brižljivo, shvatila sam da nisam dovoljno zahvalna. Nisam dovoljno zahvalila Bogu, sebi, energiji, sili..čemu li već, na svemu u čemu uživam trenutno. Na zdravlju, na toplom domu, mom mužu, djeci, mojoj majci, porodici. Na tome što mogu da ih vidim, zagrlim, sa njima dugo pričam, na tome što su mi svi na broju. I dok se na televiziji smjenjuju vijesti o raznim ukidanjima, zabranama, kaznama i gašenjima, o bolesnima i preminulima, na mom zidu cvjetala je NADA. Ona najljepša i najčistija, nada u bolje sjutra, nada u nas, da ćemo sve ove ludorije koje su nas zakačile što lakše i mirnije privesti kraju. Da ćemo iz ovog vrtloga pronaći konačan izlaz sačuvavši zrav razum. Nekada, prosto nije lako. A onda opet, pogledam svoj dom, preplavljen paketićima. Ja, kao lični Deda Mrazov magacioner, zamišljala sam nekog Luku, Marka, Maju, Emira, Azru ..kako sa braunilicom na ruci ili zavojem preko noge, prima svoj, jedinstven i originalan i čarobnom magijom ljubavi ovih žena posut dar, u kome je čokoladica tek sitan detalj. A onda vidim osmjeh, onaj iskren od uha do uha, pa sjaj u oku i skoro da osjetim kako dobra energija kreće da prožima to malo biće. I srećna sam, najsrećnija!! Hvala vam drage moje drugarice..moja Tamara, Jaco, Bojana, Ćiro, Jagoda, moja Sanela, Ivana i Milice što sam vas bacila u vatru i ne pitajući vas za odobrenje. Ali bile ste odlične, ma najbolje vile i za vas ja večeras ZAMIŠLjAM ŽELjU..a to je da mi budete zdrave, vesele, vedre i da se nikada ne mijenjate. Ostajte mi baš takve, izvorišta energije, empatije, ljubavi i nježnosti..i hvala vam, bez vas ne bih mogla učiniti ništa. Voli vas vaša Bisa. I neka sam ovu epizodu, poslednju u ovoj ludoj godini posvetila vama. Zaslužile ste i mnogo više. Volim vas, rekoh li?
