Kako me neke stvari, kao drag film, muzika ili miris, sjete na neka davna vremena, na neke ljude i događaje. Ne znam kako vi, ali ja ljude pamtim po detaljima, po mirisu, po smijehu i emociji. Sinoć sam gledala film koji me uvijek podsjeti na mog, rano preminulog oca. Podsjeti me na sve naše šetnje, smijeh i šale, na vrijeme koje smo provodili zajedno i na onu staru dobru „bila je tako lijepa, još uvijek se sjećam nje“... Nemiri koji se probude, tarju dugo u mom biću jer mi jako nedostaje. Nedostaje mi za sve ono što je bilo i što tek nailazi. Ovih dana su termini kao što je bolest, smrt, nedostajanje, tako česti da me plaši da ćemo oguglati, i da će nam postati jednako normalne kao riječi „volim te, zagrli me, trebaš mi...” Ne želim da mislim da nekoga gubim, iako znam da je sve dio života. Želim da imam dovoljno vremena da se pripremim na sve, želim da mogu reći koliko volim i želim imati vremena za oproštaj na „doviđenja, a ne za zbogom“. Prije neki dan, budem kod moje majke i šireći mi ruke na vratima izgovara „Milo moje, što sam starija, sve te više volim“, i ne, nisam je zagrlila jer jer čuvam od sebe, da mi traje, da je još imam, da je pošast ovog doba ne ukrade. A onda opet kapiram, kako je ovo vrijeme, sve više otuđilo ljude. I dok piju kafu gledaju u telefone, i dok šetaju tu su na mreži, humanost se izbaca na instagramu, glupost cvjeta i sve se nakrivilo. Djeca rastu u ljude bez emocija i osjećanja, bez želje da pomažu, jedino je važno da su baterije pune i da je dobar filter. Sve manje je bitno druženje. Ne znam da li će oni ikada imati ova naša razmišljanja, sjećanja emocije. A onda opet, film od sinoć i tužna storija o ocu koji prerano odlazi. Ali ber su imali dovoljno vremena da se oproste, da ostanu ponosni jedno na drugo. I ja sam srećna jer sam imala za oca onako divnog čovjeka, koji, iako nije bio gospodin iz Pariza, imao je manire. One prave, frajerske. Majku je svakog jutra budio mirisom kuvane kafe, nikada nije dozvolio da ona izbaci smeće, svoje radno odijelo je prao na ruke, a jedom sedmično, obično subotom je spremao ručak. Volio je druženje, smijeh, prijatelje, da nas iznenadi, jer majka i ja smo bile njegove „đevojke“. I mi smo danas drugačiji prema našoj djeci. Ja sam bar uvijek nešto umorna i smorena, nekad volje nemam da pričam, samo cimam glavom i prevrnem očima. Kad nisam na poslu, luksuz mi je da pročitam neku knjigu ili pogledam film. A onda kad nađem malo više vremena, kao ovih dana, pustim djecu da mi pričaju, da komentarišu. Tad shvatam da su to već veliki ljudi sa stavom i svojim idejama, koji pomalo znaju šta hoće, a još bolje znaju šta neće. Onda se sjetim sebe njihovih godina. Ja nisam znala otkud vjetar duva. Najvažnije mi je bilo da sam vani, da trčim, verem se po nekom boru ili košćeli i da me majka ne zove da idem doma. Danas već ne mogu da ih istjeram vani, iako im je uveliko „majko, meni je dosadno“... Šta li se desilo i u jedom trenutku kao da se sve pobrkalo. Kao da je sve krenulo da ide ne unazad, već u nekom potpuno pogrešnom smjeru. Fejk ljudi, fejk emocije, svadbe traju duže od brakova, djecu rađaju, a bolje paze kućne ljubmce, roditelji kao da i ne postoje. Telefonski razgovori su sve kraći, poruke nejasnije i svedene na par slova „ok, nznm, wtf, omg“. Od pravog i srećnog življenja ostao je samo trag. Rijetki su oni koji umiju da žive onako kako bi trebalo, uživajući, trošeći dane svaki kao da je poslednji. Ni ja nisam baš najpametnija, i neću da kritikujem, ali čovjek se uči dok je živ. Eto, živa sam, učim, trudim se koliko uspijevam ne znam. Ponekad mislite na ovako što. Tu sam da vas podsjetim da budemo bolji ljudi. Voli vas vaša Bisa.

---