Dragi moji, da li ste nekada bili toliko umorni da ne možete da zaspite? Da li su vas nekada toliko iscrpjeli energetski vampiri, da je od vas ostala samo ljuštura? Hodate, dišete, gledate, a ne osjećate ama baš niša. Čak ni bol. To je kao neka prirodna anestezija koja vas potpuno umrtvi, umiri i kao da ste pospani. Da li možete da vjerujete, da su neki ljudi tolko teške težine, ne samo fizičke, da zaista nakon komunikacije sa njima niste ni za šta. Možda jeste, ali za smeće. Postavlja se jedno logično pitanje, kako ih se otresti i kako ih što lakše prebroditi? Mislim da je korijen našeg problema u našem vaspitanju, porodičnom, iskonskom, tradicionalnom. Onom kad ti majka kaže, pomogni, saslušaj, pruži ruku, ne odmaži. A energetski vampiri nemaju milosti-to kad uhvati ne pušta. Sve počinje nekom laganom pričom, od pitanja kako si, šta se radi, šta ima novog, pa do otvaranja duše, kilometarskih monologa, suzica, do teškod rastajanja, zagrljaja i opet suzica. I kako ja da prekinem taj začarani krug? Kako da kažem na jedan nježan, kulturan način da me neke stvari ne interesuju, prosto je i nekulturno toliko intime sasuti na nedužno čeljade, u par minuta, sekundi. I odoše, nama ih. A nama ostade dio mukice koja se kao guba, kao super lijepak il fleka na bijeloj majici zakači i ni makac. Počinjemo tako da ih sakupljamo kao najbolji kolekcionari, mukica po mukica i na kraju dana, kolaps. Dođete do toga da ste kao pile, ne osjećate ni krila ni kljun ni nogice. Zašto li ne postoji u ljudskom umu i organizmu neko dugme, delete, koje bismo kliknuli i time se oslobodili tog teškog tereta, viška misli. Tako prije ulaska u kuću, kliknemo dugmence, taster i očistimo se i ponovo rifrešovani nastavimo dalje. Vjerujte mi da bih ja prva kupila taj dodatak, da se sa vremena na vrijeme očistim. Definitivno sam počela da staram, sto posto, dok me sve te neke stvari nerviraju. Kad neko glasno priča, a i ja glasno pričam, kad me neko zadrži na putu, dok pričam na telefon, da bi mi se javio, nervira me čak i tapkanje po ramenu, čak i preglasan smijeh. Daj bre, unesi malo staloženosti i mira, malo tišine. Rahat mi treba i rahat lokum. Pa da prvu jutarnju popijem na miru, uz cvrkut ptica, sama sa sobom, sa Anđelima. Da izmeditiram uz pravilno disanje i započnem dan. Da pročistim svoju glavu i dušu jer me čeka naporan dan, pun energetskih vampirića i mukica. I tako dan za danom. Lijepo li je kad prekipi varenika il se otopi frižider, pa zavrnem rukave i po pola sata sat žickam, čistim i glancam. A glava prazna i mirna, bez opterećenja. Čak mi se dešavalo i da zapjevam, nekad na glas nekad u sebi. Pravi zen. Manjak riječi, nekad donosi višak slobode i mira. Jer riječi su nekada teško oružje a nekada melemi za tane, sve je kako ih upotrijebimo. Neke riječi dugo pamtimo, neke želimo što prije da zaboravimo. Neke su nam mir, a neke nemir. Birajmo riječi kao što biramo košulju ili poklon za najdraže, opipajmo, pomirišimo, pa tek onda..nekada je ljepše ćutati i govoriti pogledom, očima. Nekada se riječ otrgne kao bijesan pas, napravi štetu, ujede, zaboli, ali, vratite se na mjesto zločina, pokušajte iznova, popravite štetu ili jednostavno ćutite. Budite infuzija, vitaminska bomba, lijek a ne vampir koji crpi, siše i ubija. Danas je bilo previše vampira. Sjutra je novi dan, nećemo po starom, jedna lekcija je naučena. Voli vas vaša Bisa...

---