U svojim zrelim godinama, nakon penzionisanja prije dvije godine, Zoran Nikolić iz Prčanja pronašao je mir i „sigurnu luku“ uz suprugu Mariju, živeći u novoizgrađenoj porodičnoj kući sa dvorištem, baštom i stolarskom radionicom, u kojoj svakodnevno stvara, oblikujući predmete od drveta. Police njegove radionice krase posude od raznih vrsta drveta- svaka sa specifičnom bojom i šarama - najatraktivnije su one u crvenoj boji eukaliptusa, zanimljive su šare kestena, masline... Pored toga, vrijeme ispunjava radeći u vrtu, pčelinjaku, a povremeno isplovi i svojom drvenom barkom. Talenat za rukotvorine otkrio je sam i razvijao ga godinama, učio od drugih i iz knjiga, čak je i mašine pravio sam.

Rođen je u Skoplju, a sa suprugom i dvije kćerke živio je u Sarajevu, odakle su svi zajedno, bježeći pred ratnim vihorom 1992. godine, došli u Boku Kotorsku, u porodičnu kuću Nikolića na Prčanju. Iako po struci diplomirani socijalni radnik, Zoran je u tim teškim vremenima besposlice, radio razne poslove - kao fizički radnik, noćni čuvar, a zadnjih 15 godina bio je zaposlen kao socijalni radnik - radni terapeut u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti. Tu je formirao stolarsku radionicu za rad sa korisnicima, što je povezao i sa svojim hobijem – njegovanje tradicije drvenih barki. I sam je vlasnik jedne takve barke koju je restaurirao i uredno je održava, povremeno isplovljavajući sa latinskim jedrima, podržavajući sve regate i projekte Kuće Bokovac iz Bara. Podržava sve koji imaju drvene barke, jer su uglavnom u nestajanju. Sada 68-godišnjak, već niz godina Nikolić je angažovan kao fotograf portala „Boka News“, gdje i kroz fotografiju pokazuje svoj estetski dar. Na nekoliko izložbi predstavio je svoje umjetničke pejzaže Boke Kotorske, a mnogi od njih danas krase enterijere ustanova kulture u Tivtu i Kotoru.

Penzionisao se prije dvije godine, a početkom ove formirao je svoju stolarsku radionicu u krugu dvorišta, gdje otkriva svu ljepotu i slobodu stvaranja i kreativnog izražavanja.

- Ova radionica je čisto za moju dušu, da sebi dam nekakav kreativni odušak, jer volim da radim, da se izražavam na razne načine, ne samo kroz rad sa drvetom, nego i kroz poljoprivredu, njegu biljaka, fotografiju... Kad sam došao ovdje iz Sarajeva, nisam imao posla, pa sam tako formirao svoj pčelinjak i počeo da pravim košnice. Nisam imao neko predznanje, niko me nije tome učio, sve sam radio sam, iz glave, internet je kasnije došao, pa je poslije bilo lakše. Vidio sam da mi to ide od ruke, pa sam malo-pomalo polako nabavljao mašine, alate, radio sam, ali nisam imao radionu, priča Zoran za „Dan“. Od kad se zaposlio u Psihijatrijskoj bolnici kao radni terapeut, spojio je svoju profesiju sa hobijem i tako oformio stolarskuj radionicu u okviru bolnice.

- Korisnici bolnice i ja radili smo predmete za potrebe ove ustanove, pravili smo kutije za hljeb, vrata, prozore, promijenili smo dosta namještaja u bolnici. Otkako sam se penzionisao prije par godina, niko više tamo ne radi, zamrla je radiona - objašnjava Nikolić.

Svoju radionicu smjestio je u prostoriju koja je trebalo da bude garaža, a on je to preuredio, adaptirao i opremio mašinama, koje je većinom i sam napravio. Jedna od prvih je stari „drebang“ za drvo, koji je ojačao novim motorom, stavio mu nogare, kupio mu „glavu“, tu su i tračna pila, stubna bušilica, univerzalna mašina – stolarska „hobi“ kombinirka, stona freza, stega, puno malih aparata, sitnog alata, sve „pod konac“, uredno složeno i pregledno.

Zoran Nikolić ima i unuke koji vole da gledaju šta im djed radi. Bilo bi dobro da se ovaj zanat obnavlja, da mladi uče od starih majstora, ali je danas to teško, jer je digitalna tehnologija preuzela primat nad manuelnim radom.

-To zavisi od interesovanja i želja, od ekonomski zasnovanih principa da neko od toga može da živi i da drugi hoće da kupuje, da ima potražnje na tržištu. Ovako, svi idu linijom manjeg otpora, kupuju gotov namještaj i plastičnu barku, jeftinije je i lakše za održavanje. Sa drvetom je jako lijepo raditi, ali je zahtjevno. Potrebno je dosta znanja, umijeća, iskustva, naporno je, a i skupo održavanje drvenih škura, barki... Ljudi mi se obraćaju, ono što umijem, ja napravim, popravim, pomognem im da nešto odrade. Nema tu puno trgovine, uglavnom je sve na bazi ljubavi. Volim ovo da radim, a mladi neka rade što oni vole i žele, ne možete nikoga na silu natjerati, nego samo dati lijep primjer, poručuje Zoran.

M.D.Popović

---

Ističe ljepotu boje i linije godova
-Najnovije što radim su okrugle posude, to otkrivam, istražujem, obrađujući komade drveta na drebangu. To me ispuljava, vrlo je kreativno. Nisam dostigao nivo kako ljudi znaju da naprave, ali učim svaki dan, pronalazim svaki put nešto novo i to me ispunjava. Prijatelji znaju čime se bavim, te mi donose zanimljive komade, a kad kupim drva za zimu ostavim velike cjepanice i napravim od njih razne forme, evo, od čamovine sam oblikovao zdjelu. Ako se desi da drvo pri sušenju napukne, napunim pukotinu epoksidnom smolom i kad se osuši, oblikujem. Pritom nastojim da istaknem prirodnu ljepotu nijansi drveta i njegovih godova - kaže Zoran.