Zbog pandemije korona virusa prinuđeni smo da iz korijena promijenimo stil života. Školska djeca pohađaju onlajn nastavu, većina zaposlenih posao obavlja od kuće, a mališani koji su odlazili u vrtić do početka vanrednog stanja sada moraju da ostanu u stanu sa roditeljima. Starije osobe koje imaju više od 65 godina onemogućene su da izađu iz prostora u kom žive i prinuđene da kontakte sa mlađim članovima porodice svedu na minimum.

Koliko nam ove promjene remete ritam života, koliko i kako psihološki utiču na djecu, radno sposobno stanovništvo i penzionere, i kako da očuvamo mentalno zdravlje u doba pandemije za „Dan“ govori klinički psiholog Zorana Vuković.

– Svako od nas se teško privikava na promjene, mi smo bića navika – kaže psiholog Vuković. – Kada su nam promjene nametnute i uz to još i udružene sa racionalnim strahom za biološki opstanak, čini se da ih još teže prihvatamo. Period adaptacije na nove okolnosti iziskuje toleranciju najprije prema sebi samom, a onda i prema drugima kako bismo se što lakše uklopili i stvorili drugačiji socijalni i porodični život.

Kome je u ovoj situaciji najteže?

– Pripadnicima starije populacije je, rekla bih, najteže, jer im je ono što je do skoro bilo prihvatljivo odjednom postalo zabranjeno, a pritom im je, iz najbolje namjere zdravstvenih radnika, preporučeno da ne viđaju mlađe članove porodice. I zatvorenici koji su osuđeni na boravak u samici svakog dana imaju po sat vremena da prošetaju, a licima starijim od 65 godina sada je i to zabranjeno zbog pandemije. Uz to, njima je kontakt sa djecom i unucima sveden na minimum, što dodatno utiče da se psihološki osjećaju još gore. Radno sposobno stanovništvo može i toku dana da napravi pauzu i prošeta, uz poštovanje mjera zdravstvene bezbjednosti (nošenje maske i rukavica, udaljenost namjanje dva metra od druge osobe), ali je i njima teško, jer su izmješteni iz uobičajenog okruženja, većinski rade od kuće, nemaju socijalnu interakciju na kakvu su navikli... Ukoliko su im djeca mala, dodatno moraju da vode brigu o njima u kućnom okruženju koje je za većinu postalo i radno okruženje. To je veliki izazov za takozvanu sendvič generaciju koja u isto vrijeme brine o djeci, roditeljima koje ne može da viđa kao ranije, poslu i iznad svega zdravlju, kako svom, tako i zdravlju djece i roditelja. Djeci je, opet, teško jer ne mogu da se druže, ne mogu da se igraju sa svojim vršnjacima, školske obaveze su im svedene na praćenje nastave od kuće, pa negdje imaju utisak kao da ne idu u školu i ne moraju da ispunjavaju školske obaveze. Osim toga, djecu je teško zadržati u kući, jer su naviknuta da odlaze na igranje, vanškolske aktivnosti... Izolacija pogađa sve kategorije stanovništva, ali je moj stav da je najstarijima ipak najteže.

U okolnostima u kojima trenutno živimo veliki je izazov obuzdati strah. Kako da izađemo na kraj sa tim osjećanjem, a kako djeci da objasnimo da je izolacija najbolje rješenje i da nema mjesta panici?

– Strah je ono što mijenja naš život. To najbolje znaju ljudi koji su „preko noći“ saznali da boluju od neke bolesti i da će im samo promjena stila života pomoći da ne umru prerano. U takvim okolnostima ljudi brže mijenjaju navike, vode više računa o sebi, paze se... To bi bio „recept“ i za današnje okolnosti u kojima se nalaze svi ljudi na planeti: brinite najprije o sebi, a onda i o drugima, poštujte mjere izolacije i čuvajte sebe od drugih, ali i druge od sebe. Kada je riječ o strahu, mislim da poslije desetak dana otkako je proglašena epidemija možemo prije da govorimo o panici nego o strahu. Jer, non-stop smo izloženi mračnim vijestima o broju oboljelih i preminulih, dobijamo različite informacije preko društvenih mreža, upijamo informacije iz medija... Za razliku od ljudi iz svijeta medija, svi ostali ne moraju da budu informisani non-stop, da prate svako novo obraćanje zdravstvenih radnika i predstavnika vlasti, da u svakom trenutku znaju broj oboljelih i preminulih. Novinari su u drugačijem položaju, oni su sve vrijeme izloženi tim informacijama i njima će biti potreban poseban tretman kada pandemija prođe. Zato je moj savjet stanovništvu čiji posao ne podrazumijeva medijsko izvještavanje da informativne emisije gledate najduže sat vremena dnevno; po pola sata ujutro i popodne biće sasvim dovoljno da budete informisani. Djecu bi trebalo što je moguće više zaštititi od takvih informacija, jer su ona kao sunđer, sve upijaju i teško im je objasniti da ne bi trebalo da se plaše. Umjesto informativnih sadržaja, ponudite im crtane filmove, porodično gledajte komedije i pozorišne predstave preko Jutjuba, igrajte društvene igre, čitajte knjige, spremajte hranu zajedno, sređujte stan, bavite se nečim kreativnim... Zajedničko vježbanje u stanu takođe je dobar način da se porodica poveže, i da u isto vrijeme i sebi i djeci skrenete misli o pandemiji. I, naravno, ne zaboravite najstarije članove porodice; pozovite ih više puta dnevno, dozvolite djeci da se čuju sa bakama i dekama, prepričavajte jedni drugima kako vam je protekao dan. Zagrljaje, poljupce i druženja ostavite za period kada pandemija prođe.

S.M.

---