Djeca doživljavaju različite oblike straha i anksioznosti od trenutka kada se rode. Nekada nam dijete plačom ili nervozom jasno stavi do znanja da je uplašeno. Ali, nekada je teško indentifikovati anksioznost kod djeteta, posebno kod djece kojima je teško da podijele svoja osjećanja sa drugima.
Anksioznost je normalno emocionalno stanje koje svi osjete u raznim trenucima u životu. Usko je povezano sa strahom, koji je takođe neophodna emocija koju svi osjećaju. Potrebno je da se plašimo određenih situacija kako bismo sebe zaštitili od opasnosti. Strah opisujemo riječima uplašen ili prestravljen i on je koristan osobi kada je, na primjer, spriječi da se približi opasnoj životinji. Anksioznost je vezana za očekivani, predviđeni strah od nečega što će se desiti u budućnosti. Za opisivanje anksioznosti koriste se riječi kao zabrinutost, nervoza, napetost, stidljivost, opreznost. Anksioznost je korisna kada smo suočeni sa nekom teškom situacijom i normalno je da se ona javi npr. pred ispit ili pred obraćanje grupi ljudi. Ona nam pomaže da se pripremimo za težak zadatak.

Predispozicije za anksioznost kod djece
Genetika svakako igra značajnu ulogu kod razvijanja anksioznosti kod djece - naime, djeca čiji su roditelji anksiozni ili depresivni imaju 7 do 11 puta veće šanse da razviju ovaj poremećaj u poređenju sa djecom u čijim porodicama nema takvog genetskog nasleđa.
Takođe, osjetljivija, stidljiva i povučena djeca imaju veće šanse za razvijanje anksioznosti, jer su u samom početku negativna i sklona tome da izbjegavaju učestvovanje u različitim aktivnostima zbog straha.

Razumijevanje anksioznosti
Normalno je da djeca ponekad osjećaju blagi strah i da njega ne treba miješati sa anksioznošću. Roditelji bi trebalo da se zabrinu tek ako strahovi postanu pretjerani i dijete zbog njih ne uspijeva da funkcioniše u svakodnevnom životu. Čak i tada, roditelji treba da budu svjesni da se anksioznosti ne treba plašiti, već reagovati tako da se ona ublaži i prevaziđe.

Vodič za roditelje:
kako da pomognete, a ne smetate
Roditelji mogu da imaju kako pozitivan tako i manje pozitivan uticaj na dječje strahove.Neke od roditeljskih akcija sa pozitivnim uticajem su:

Podsticanje hrabrog
ponašanja kod djece
Ohrabrite dijete da se postepeno suoči sa svojim strahovima. Roditelj treba da osmisli male korake u ovom pravcu kako bi dijete imalo osjećaj da kontroliše situaciju kad se suočava sa svojim strahom. Ponavljajte ove male korake i nagradite dijete za svaki korak. Mala djeca posebno dobro reaguju na simbolične nagrade kao što su, recimo, zvjezdice za svaki uspješan korak.

Empatija
Nastojte da se stavite u djetetov položaj i pokušate da razumijete strah koji ono osjeća. Ovdje je važno da zapamtite da obraćanje pažnje na neko ponašanje utiče da se ono javlja češće, dok nedostatak pažnje čini da se ono dešava rjeđe. To međutim ne znači da treba da ignorišete dječje strahove, već da obratite što manje pažnje na njih i ne dižete paniku i stavljate ih u prvi plan. Sa druge strane, kad dijete pokaže hrabrost, to treba naglasiti i posvetiti mu pažnju.

Pomoć djetetu da izgradi samopouzdanje
Veoma je važno da dijete samostalno obavlja određene zadatke. Dozvolite djetetu da pogriješi i ne pokušavajte da sve popravite umjesto njega i preuzmete stvar kad se desi problem. Roditelji često naslute da će se dijete u određenom trenutku uplašiti i unaprijed pokušavaju da izbjegnu takve situacije. Ovakvo ponašanje, međutim, samo pothranjuje dječji strah da samo ne može da se izbori sa takvom situacijom.
Postavljanje modela dobrog ponašanja. Roditelji na prvom mjestu treba da pokažu da i sami umiju da ostanu mirni i pribrani.
Ponašanje koje ne pomaže kod dečjeg straha može da bude ako:
Priskačete djetetu u pomoć suviše rano prije nego što ste mu dali šansu da samo pokuša. Iako to djeluje sasvim prirodno, u situacijama u kojima roditelji uvijek rješavaju problem, dijete će i dalje razvijati strah koji ima umjesto da se „uhvati u koštac“ sa njim.
Dozvoljavate djetetu da uvijek izbjegava situacije koje ga plaše. Svaki put kad dozvolite djetetu da izbjegne ono čega se plaši, samo pojačavate i dodajete na značaju tom strahu. Nestrpljivost roditelja. Nastojte da ostanete mirni i nemojte da prenosite svoj stres na dijete. Pružite djetetu vrijeme i mjesto da se izbori sa strahom.

Kad treba potražiti pomoć stručnjaka
Stručna pomoć je potrebna ako primijetite da strahovi sprečavaju dijete u učestvovanju u aktivnostima koje želi i kojima se bave njegovi vršnjaci ili drugari u školi, vrtiću ili ulici. Bez sumnje, neka djeca sama prevaziđu strahove, ali neka ukoliko ne dobiju pomoć stručnjaka mogu da doživaljavaju ozbiljan stres tokom života kao rezultat anksioznosti.
U svakom slučaju, ukoliko ste zabrinuti zbog nekog dječjeg straha, posavjetujte se sa pedijatrom ili psihologom oko najboljeg načina za rješenje tog problema.

Postoji više tipova strahova koji se kod djece često preklapaju:

Strah od razdvajanja
Djeca koja osjećaju ovu vrstu straha se plaše da će se desiti nešto loše kad su odvojeni od mame i tate. Često dobijaju da budu bez roditelja, bilo da idu u školu, prespavaju kod prijatelja ili ostanu kod kuće sa nekom drugom osobom koja ih čuva.

Društveni strahovi
Ova djeca su stidljiva ili povučena, u nekim slučajevima brinu o tome šta drugi ljudi misle o njima. Dijete sa ovakvim strahom izbjegava situacije u koje je uključeno više osoba i ima poteškoće u stvaranju prijateljstava.

Specifični strahovi
Dijete može da se plaši neke specifične situacije ili predmeta, na primjer vode ili pasa. U ovim slučajevima, strah može da postane toliko intenzivan da dijete izbjegava situacije u kojima treba da se suoči sa svojim strahom.

Uopštena anksioznost
Ova djeca pretjerano brinu i to o svemu, od toga da li će stići da urade domaće zadatke, preko toga kako će se pokazati u sportu kojim se bave, brinu o članovima svoje porodice i svim novim stvarima sa kojima se suočavaju. Često traže podršku, a mogu da pate i od nagona za povraćanjem, glavobolje ili problema sa spavanjem.

Opsesivno-kompulsivni popremećaj
Djeca sa ovim problemom imaju tendenciju da ponavljaju postupke ili misli, i to obično one vezane za neki strah. Na primjer, dešava se da stalno provjeravaju da li su vrata zaključana iz straha od pljačkaša.