-„To, to, to je to hajde da se volimo!!”, ljudi , šta se desilo, gdje nestade sva ona radost života i ljubav, koji nam je vrag? Kako smo mi čudni, koja smo mi fela. Stalno volimo nešto da se svađamo i nadgornjavamo. I više uopšte nije važno i oko čega „živio hejt i živio fajt”. Ako se ne svađamo oko politike, onda je to religija, a ako nije sport, onda su to aktuelni trendovi. I nije važno ako smo pobijedili, sad je bitnije koga, i koje je boje dres, pa dok hejtujemo, mimo nas prolaze sve pobjede, svjetla pehara i medalja, u naletu „hejta” mi to ne vidimo. Da li su aktuelne čarape do pola gležnja ili one za duboku vodu, ko jede GMO, a ko je organsku hranu, jesmo li mesožderi ili vegani. Vječita borba između onih što uživaju u bacanju petardi i onih što se plaše za svoje ljubimce. Bitno je da ljekari mole i preklinju roditelje da djeci ne daju petarde jer mogu postati trajno – invalidi. Ima toga još. Vječita borba Zvezda, Partizan, a nema veze što je naš tim Budućnost, onda oni koji vole voćne kupove i onih koji vole čokoladne mafine, mora se hejtovati citrus nasuprot puderastim tonovima, onda i oni koji vole mat, a drugi vole šljikice. Samo hejteri i fajteri, vrtimo se u krug. Nekad su različitosti bile ono što nas spaja i činile su nas posebnim, sad to ne valja, sad je sramota biti drugačiji, biti svoj. Učim svoju djecu da imaju svoj stav, svoj stil, svoje „nešto” i da se ne brinu, biće prihvaćene. Ne moraju biti uniformisane i slijepi pratioci trendova i da poštuju one koji su drugačiji, koji misle drugačije ili vole nešto što je drugačije. I nemojte biti licemjeri. Danas jedno sjutra drugo. Imajte principe, stavove. Ponekad mi smiješno koliko je boje na jednom čeljadetu. Voli mace i kuce, a ovamo masti prstiće prasićima i ćurkicama. Pa i to su bića. Oni što ne slušaju narodnjake, najbolje se uz čašicu dvije provedu uz iste, i neka to, nego sve riječi svih stihova znaju, kako majku mu? Tu su i oni što ne prate rijaliti programe, ne gledaju zvijezde i zvjezdice, ali savršeno znaju ko je što kome rekao ili dijete napravio kao i ko je ispao u kom krugu. Lijepo mi nije jasno, kako! I ako im kažeš nešto, gotovo je. Odmah su ljuti, neurotični, kao uhvaćeni u prevari ili laži, krađi. Grčevito se bore da sebe ne odaju dok im iz grudi vrišti „nije život jedna žena što si glavo zamišljena”. Pa kad ćemo ukapirati da nije sramota imati slabosti i da nije sramota uživati ponekad u nekim sitnim stvarima, prosto nekim glupostima. Da se smijemo na glas, da nas pola komšiluka čuje. Presmiješni smo mi. Ne postoji ona krilatica „čovjek se uči dok je živ” jer mi smo svi rođeni sa diplomama, svi imamo završene kurseve pokvarenluka i cinizma. A zašto? Gdje su nestali oni osobenjaci, boemi, čudaci. Oni ljudi što su bili posebni i drugačiji, voljeli su beskrajno one posebne i drugačije i radovali se njima. Razvijala su se posebna prijateljstva, poštovalo se tuđe mišljenje, stav. Za istim stolom sjedjeli su muslimani i pravoslavci, Delije i Varvari, plavušani i crnke, poštovaoci Disa ili Andrića. Svi jednaki pred čašicom crnog vina ili kriglom Nikšićkog piva. I nema svađe, nema hejta, samo ljubav i poštovanje. Hajde da to obnovimo, da vratimo ono vrijeme ili nam jednostavno nema spasa. Mislite o tome. Voli vas Biska vaša.