Prvi radni dan poslije praznika možemo nazvati „a što je ovo majko presveta?” Noć prije polaska na posao liči na noć prije ispita, ili noć prije putovanja, ona neka jeza i nemir, tiha melanholija, pomisao „a zašto sve što je lijepo ima kraj? Zašto samo pet dana?” A onda i čuveno pitanje „što li da obučem”, sreća pa mi neki imamo uniformu, pa makar taj detalj ne treba da nas muči. A da li ste ljubomorni na sve one institucije koje su spojile i slave do kraja nedjelje, ili vam je krivo što kao neki ne bijaste na vrijeme pametni, pa ne uzeste slobodne dane ili odmor. Neka te, nemojte uvijek u drugima tražiti krivca. Ono što je dobro, vraćamo se starim istim stvarima, kuća – posao, samo što su djeca kod kuće pa je na njima dodatna „dosada”. Sad sem uobičajenih stvari, domaćica, čistačica, kuvar, moram da izigravam animatora, jer oni su hronično bez ideja i nemaju planova ni za šta. Onda standardne neVroze, spavanje do podneva, zentanje u telefone i televizore od podneva do ponoći. Iskreno, jedva čekam odmor. Iako ću da se smorim, jedva čekam da se malo maknem i promijenim makar komad Neba nad glavom. Odavno poznata činjenica, još od lani, jeste da Bisa ne voli zimu, niti snijeg, skijati ne umijem, sankanje nije za matore, preostaje mi samo prekuvana šljiva i vino sa cimetom (što uopšte nije loše). Kao da se gledam, kao i uvijek, pakovanje kofera, svih detalja i krupnica, jer ako što JA ne ponesem to drugima odmah zatreba a crna Bisa je uvijek kriva jer se nije sjetila. Ono što je najbitnije jeste da ću da ponesem kafu. Izgleda mi ona jedino i najviše nedostaje gdje god da krenem, ova naša, lijepa, crna, domaća. Bisa će opet svoj plan i program, pa ko voli snijeg , molim lijepo, izvolite, ko želi da skija, ajmo, put znaš, ostavi Bisu da se pati na bazenu, u nekom lijepom kupatilu, dok posipa ono kamenje i diže oblake pare sva crvena u glavu kao rak. Samo ću ove godine biti pametnija, pa ću ponijeti svoju himalajsku so i mirišljavu aromu, jer me prošle godine „opelješiše”, a u kutijicu dva zrna soli i tri lista lavande. Dakle, krijumčariću domaći piling. I ove godine, biće još bolje, đeve su porasle, imaju svoja interesovanja, pa se nadam da ću manje izigravati lične asistente, trenere i psihoterapeute. A da je u dobrom društvu sve bolje i ljepše, svjedok i moja prijateljica Sandra. Ja je zovem Sandra mirotočiva, zlatousta... sva smirena, lagana, žena koja razumije, bez povišenih tonova, moja je djeca obožavaju. Ona voli sve da proba, avanturista, kad ja kažem „ma bježi ako ću časti mi” ona uvijek doda „nemoj ako hoće, pusti ih da probaju, vidi kako im je lijepo” i na kraju uvijek bude tako. A ono što je najbitnije jeste da nam se muževi dobro slažu. Imaju jedan drugog na stazi, dok se nas dvije velikomučenice, patimo u spa centrima i teretanama. Lani smo bile cijelih petnaestak minuta, ovo godine makar dvadeset. Kako lagano skrenem sa teme „sjutrašnji radni dan” , jer me već neki hladan znoj obliva i nije mi dobro kad na njega pomislim. Ma biće sve ok, nadajmo se najboljem. Voli vas Bisa vaša.