Kako sam starija, sve češće mislim o njoj. Ali ne u smislu da me plaši sopstvena ili ne dao Bog da je kome priželjkujem ili je očekujem, već razmišljam o tome kao o nekoj neminovnosti koja sve nas, na kraju čeka. Svi smo mi na jednom istom putu, koji vodi neumoljivo ka tom kraju koji se zove smrt. Ja je se ne plašim, ali se plašim za sve oko mene. Ne želim je neočekivano, nepozvano. Ne želim da upoznam tu bol i prazninu koju ona izaziva, a opet sam dovoljno matora da shvatim da je neminovna. Da li ste razmišljali kada čujete da je neko umro, kako se u tom trenutku osjećaju njihovi najmiliji. Koliko je razarajuća bol koja cijepa njihova srca. Na smrt niko nije naviknut, niti je imun, nit može da se pripremi. Kada se ugasio život Olivera Dragojevića, ja sam osjetila beskrajnu bol. Neopisivu. A čovjek mi nije nit rod ni pomozi Bog, ali... On je u potpunosti obilježio jedno moje životno poglavlje. Jedan dio mog života se ugasio njegovim nestankom. Shvatam da se tako polako gasim i ja. I beskrajno sam tužna. Ostaju mi samo sjećanja na divne dane Gimnazije, prve ljubavi i zagrljaje, na stranice i stranice ispisanih spomenara negovim stihovima i Cesarica koja sada caruje negdje drugo, daleko, neopipljivo. I eto danas, kada nas napuštaju mladi, glumci, pjevači, kao i starija garda, zatvaraju mi jedno po jedno prozorče na mojoj vili zvana –život. Ostaju mi samo sjećanja. Danas čitam kako je čuvena pjevačica grupe Rokset preminula. Nema je više. Ali duboko me ganula ta vijest. Sjetim se mojih suza, prvih nesrećnih ljubavi, njene čuvene frizure i uske crne haljine, kada smo sve htjele biti Džulija Roberts koju spasava neki Ričard Gir. To je to glupo osjećanje. Kada nekoga nema fizički, a pamtiš ga i iako ga nikada nisi ni upoznao, dodirnuo, a nekako ga voliš, onako iskreno, bez ikakvog razloga, a onda ti ga smrt oduzme i bude ti krivo. I onda se zapitaš koliko je taj neko još mogao da pruži, da da, da uradi. Nema dana kad ne pomislim na svog oca. Na njegove vrijedne ruke i djela. Na sve ono što je činio za mene i čega se kao mala sjećam. Kolika mi je samo bio podrška i vjetar u leđa. Pravi tata – drug, frend, prijatelj. A opet nije bio iz ovog modernog doba. Imao je neke svoje principe, neke svoje načine ophođenja, načine življenja. Od rituala prve jutarnje kafe sa mojom majkom, do toga da joj nikada nije dozvolio da baca smeće, nosi teške stvari, kuva ručak neradnom subotom. Svaki događaj obilježim u mislima sa njim. Pitam se koliko bi bio ponosan da vidi šta sve imam. Kakvu sam napravila porodicu, kakvog imam muža, djecu. Da, krivim smrt za to. Ona mi ga je oduzela, ali ja nisam dala njoj da oduzme sva ta divna sjećanja, koje pamtim i ne želim da mi se izbrišu. I tako ćemo da joj prkosimo, sjećanjima. Jer ako nekoga fizički više nema, vječno će biti sa nama, ako se sjećamo i ako mislimo na njih u svim trenucima koji su nama bitni. Moj tata je na svakom mom rođendanu, na svakoj slavi i godišnjici, kad god se veselim, pomislim, kako je ipak on „negdje tuda” u nekom drugom obliku energije i čuva me i sve koje ja volim. Ne želim da mi se svi prozori na vili života zatvore. Bar ne oni na koje ja mogu da utičem. Zato - čuvajmo sjećanja, smijmo se i plačimo, prkosimo tom kraju života upravo životom. Živimo punim plućima jer jedino je naše ovo sada i ovdje. Ostalo je sjećanje.
Ljubi vas Bisa..