Lijepo vrijeme, lijep dan, a ljudi gube živce. Hoće li mi iko ikad pojasniti zašto i čemu to. Recimo na moje „dobar dan” odgovor je „e”, pa stara mu majka ljepše mi je reći „mrš” nego Eee, čemu čomiga među oči. Ona baba Mara iz Brda je govorila „kakva je crna joj mast iz očiju viri” a istina, da pogledi da ubijaju mnogi bi već bili pokojni. Ali ne čudi me od starih i već od života pregaženih ljudi, i ta ljutnja i blaga bijes, nervoza, ali mlad čovjek, e to ne kopčam. Eto recimo odijelo markirano, makar trista eura robe na čovjeka, a sreće, energije ni za lijek, i to siktanje, to jackanje, čemu? Zašto? Jedna moja prijateljica ima teoriju da ti ljudi koji se tako ponašaju, kao elektricitet negativne energije, nisu imali dovoljno ljubavi kao mali, nisu bili voljeni koliko treba, nisu bili maženi, paženi. Možda ima logike. Eto, ja sam šalterska radnica, uredno kažem „dobar dan, pokažem zube i osmjeh” ali čemu to „e”, i to nabrano čelo, ti nervozni prsti, i parfem od dvjesta evra u zraku. Fali tu nešto, fali topline, mladosti, radosti, pa majko mila, imaš tek trideset, četrdeset, kakva ćeš kreatura bit sa pedeset ili šezdeset. O, ne, ne, ne želim ni da zamislim. I ne dao mi Bog takve ljude u okruženju. A onda dok odlaze, onako napirlitani, sređeni samo se pitam „kako li je kad se oni vesele, pjevaju li ikad ti ljudi na glas, kako li je kad plaču, ili se uvijek drecaju i breckaju svima. Ti takvi kao da nemaju ni dušu ni emociju samo tu neku bljakastu narav i negativu. Nikad to neću shvatiti. I ono što primjećujem kod sebe, počinjem i ja ponekad da bivam previše otvorena, nemam takt, da prećutim, zagrizem jezik, ali još uvijek znam reći „izvini”. I pitam se gdje je nestala ljubaznost, ona milina i toplina u ponašanju. Sve se zatrovalo pa i to, jer danas biti ljubazan jednako je biti izložen lošoj procjeni, podložan flertu. Danas se ljubaznost zloupotrebljava, ali ne odustajte od nje. Od osmjeha, topline, lijepe riječi, blagosti. Ima li išta ljepše od onoga „želim vam ugodan dan, dođite nam ponovo”. Evo ne znam, nisam ja idealna ali vidim da još poneko njeguje taj način života i presrećna sam, jer ipak ima nade. Vježbaj, p... mu materina, nije teško, ako se potrudiš. Danas sam se slatko nasmijala starijoj kćerki, kad je rekla „nastavnica me mrzi”. I ni svjesna nije bila da me je tom jednom rečenicom vratila u davna vremena. Taman neki osmi razred, kad sam bila u Osnovnoj školi. I ta omiljena rečenica „mrzi me profesor”, a kad je sve kako treba posloženo u glavi onda je on „car, kralj, legenda” i onda se pitam, kako se neke stvari nikad neće promijeniti. Taj neki naš stav prema ljudima, profesorima, nastavnicima. Ono kad smo loše i slabi , čini nam se da je cijela vaseljena protiv nas, a i ni repom od oka da maknemo da nešto promijenimo. A kad se konačno neka promjena dogodi onda je sve ljepše, drugačije, vedrije. Tad joj rekoh da te profesore koje nekada nisam voljela, danas cijenim i poštujem najviše, jer su me naučili da se borim, da po sto puta ponovim jedno te isto, da istu stvar kažem na deset različitih načina i da i poslije poraza ustanem, otresem prašinu sa ruku i nastavim dalje. Jedino se tih profesora i sjećam danasi to vrlo rado i jedini su me uistinu nešto i naučili. Tako da, ako vas neko tjera, riječju, djelom, da budete bolji, jači, napredniji - pokušajte, ne osuđujte, možda vam je taj neki veliki prijatelj. Uživajte u produženom ljetu, naučite nešto novo, još nije kasno i budite nasmijani, radujte se...Voli vas Bisa vaša.